Pravoslavna vera duboko je prožeta pozivom na milosrđe, saosećanje i pomaganje bližnjem. Milosrđe nije sporedna vrlina, već jedno od središnjih načela hrišćanskog života. Ono je put ljubavi, ali i svedočanstvo žive vere, jer vera bez dela je mrtva.
Ono nije samo dobra volja ili osećanje sažaljenja - to je konkretna, svesna odluka da se vidi bol drugog čoveka i da se na taj bol odgovori. Pravoslavna vera od čoveka ne traži savršenstvo, već saosećanje i otvoreno srce za bližnjeg.
Bog u pravoslavlju nije daleki sudija, već Otac koji nas uči ljubavi. A ljubav bez milosrđa ne postoji. Pravoslavni pogled na svet počiva na ideji da svaki čovek nosi u sebi lik Božiji. Zato, kad pomažemo siromašnima, mi ne činimo samo human gest - mi potvrđujemo veru da u svakom čoveku prepoznajemo Božje prisustvo.
Pravoslavna duhovnost uči da milosrđe ima snagu da preobrazi i onoga koji prima i onoga koji daje. To nije razmena između bogatog i siromašnog, već susret dve duše pred Bogom, u kome jedna drugoj donosi spasenje. Davati ne znači izgubiti, već učestvovati u Božijoj brizi za svet.
Bog ne traži veličinu darova, već njihovu dubinu. Nije važno koliko daješ, već da daješ iz srca, iskreno i bez proračuna. Milosrđe je, po pravoslavlju, način da se izađe iz sebe, iz svojih granica, i da se učestvuje u Božijem delu ljubavi. Ko ne zna da pokaže milost, ne može istinski da poznaje Boga, jer Bog jeste milost.
Svetitelji, monasi, starci i duhovnici uvek su naglašavali da je pomaganje siromašnima jedan od najsvetijih načina da se približimo Bogu.
Taj odnos sažet je u rečima Prepodobnog Serafima Virickog, koje ostaju kao putokaz svakome ko želi da živi po veri, a ne samo da je ispoveda:
- Ako imaš rublju u novčaniku, daj je siromašnima i nikada nećeš ostati bez novca. Daj bez žaljenja i Bog će te nagraditi! Ako se žališ i žališ, izgubićeš sve.