Primećeno je da se u crkve i manastire ne odlazi pretežno radi lične koristi i da bi se nešto izmolilo od Boga.
Suština vere je susret sa Bogom i iskrena molitva, ali mnogi vernici to očigledno ne razumeju. Primećeno je da se u crkve i manastire odlazi pretežno kada ljude pritisne neka muka, a ono što traže od svetitelja često je lična korist – da ga za nešto "zamole“, a ne da mu se iskreno pomole.
Jedno je pomoliti se, drugo je zamoliti, i upravo na tu razliku ukazuje iguman Nektarije Morozov, ističući da današnji vernici sve ređe nalaze vremena za radost susreta sa svetima.
Iguman Nektarije je to opisao kroz klasičan primer hodočašća na koje vodi svoje parohijane.
- Jedanput sam sa parohijankama otišao na hodočasničko putovanje po moskovskim svetinjama: posetili smo Blaženu Matronu, bili smo u Hotkovu, u Trojice-Sergijevoj lavri, u Getsimanskom skitu. I bez obzira na sve te divote, nije mogla da me ne pogodi jedna nepodudarnost: u redu za poklonjenje moštima Blažene Matrone bila je ogromna količina ljudi (morali smo da čekamo nekoliko sati), a moštima Prepodobnog Sergija smo se poklonili za 15 minuta.
stanjestvari.com
Iguman Nektarije
Kaže da lično voli Blaženu Matronu, ali da nije mogao a da se ne zapita šta ona više znači ruskoj Crkvi, od igumana cele Rusije.
- Izgleda mi da na to pitanje može biti samo jedan odgovor: Blaženu Matronu posećuju kako bi za nešto "zamolili", a Prepodobnog Sergija da bi se pomolili. Iz našeg crkvenog života, u sve većoj meri, nestaje neprestana molitva pred svetima – bez koristoljublja, bez nužde, bez želje da istog trena rešimo neki problem. Ljudi nose do kivota sve svoje muke, i malo ko usred toga nalazi vremena da se poraduje susretu sa ugodnikom Božijim. A ta radost je jako važna, bez nje nema pravog odnosa.
Citirajući reči prepodobnog Isaka Sirina koji kaže da molitva treba da odgovora životu čoveka koji je izgovara, otac Nektarije konstatuje:
shutterstock.com/Lizavetta
Pomoliti i zamoliti nije isto
- Kada imamo neku preku potrebu, kada nas nešto muči, ne smemo to da nosimo mimo Boga, treba njemu da se obratimo i da se molimo za olakšanje. Ali moramo da imamo na umu da od svega toga postoji nešto više – želja za nasušnom milošću Božijom i za ispunjenjem njegove volje. I postoji molitva "Gospodi pomiluj!", koja obuhvata apsolutno sve. A kako će Gospod poželeti da nam konkretno pokaže milost, ljubav, više nije važno, jer čovek oseća prisustvo Boga i povernje prema njemu. S takvim ustremljenjem i u takvom stanju duha potrebno je da se molimo i svetima. Obavezno barem ponekad. I tada će oni odista postati naša velika braća, kako je to rekao Sveštenoispovednik Atanasije Saharov.
U besedi za 20. Subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto noć unutrašnjeg preispitivanja i iskrenog kajanja vodi oslobođenju i radosnom jutru.
U besedi za 23. ponedeljak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o tome koliko je lako izgubiti duhovnu budnost – i koliko je spasonosno u trenutku zamoliti Boga: “Spasi me od prašine.“
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.