EVO KADA ĐAVO NAJVIŠE NAPADA: Sveti Jovan Zlatousti nas uči kako posle pada ustati i nastaviti dalje
U svetu punom iskušenja i sumnje, Zlatousti nas podseća da iskreno pokajanje i vera pretvaraju padove u unutrašnju snagu i vode ka bliini Boga.
Veliki pravoslavni duhovnik sa Svete gore pokazuje kako očuvati unutrašnji mir i zaštititi dušu dok iskušenja svakodnevno preplavljuju život oko nas.
Čovek se nekada suoči sa pitanjem koje mu izmiče godinama: odakle krenuti kada oseća da se sve oko njega kruni? Nije to pitanje za rasprave niti za brze zaključke — više je poput unutrašnjeg kucanja koje podseća da duhovni život ne trpi ravnodušnost. I baš u toj tišini javlja se glas starca Pajsija Svetogorca, glas koji ume da preseče maglu i vrati pogled tamo gde sve počinje.
– Svet gori! Shvatate li? Mnogo je iskušenja palo na svet. Đavo je toliki požar napravio da ga ne bi ugasili ni svi vatrogasci na svetu. Duhovni požar! Ništa više nije ostalo. Preostalo je samo da se molimo da se Bog sažali na nas – upozoravao je starac Pajsije Svetogorac.
Njegove reči ne pozivaju na strah, već na trežnjenje. Jer kada čovek sagleda koliko se lako udaljava od smirenosti, ljubavi i razuma, postaje jasnije zašto starčeva opomena zvuči snažno i danas. U pravoslavnom učenju molitva nije bekstvo, već povratak sebi — povratak onom tihom žaru koji ne spaljuje nego obnavlja.
Zaključak koji starac ostavlja pred nama jednostavan je, ali nikada lak: ugasiti požar u sebi pre nego što proguta ono najvrednije. Pravoslavna duhovnost nas uči da kroz molitvu, smirenje i ljubav prema bližnjima možemo zaštititi ono što je u našim srcima neuništivo.

Večernja
Knjiga Isusa Navina (5,13-15)
13. I kad Isus beše kod Jerihona, podiže oči svoje i pogleda, a to čovek stoji prema njemu s golim mačem u ruci. I pristupi k njemu Isus i reče mu: „Jesi li naš ili naših neprijatelja?” 14. A on reče: „Nisam; nego sam vojvoda vojske Gospodnje, sada dođoh.” I Isus pade ničice na zemlju, i pokloni se, i reče mu: „Šta zapoveda gospodar moj sluzi svojemu?” 15. A vojvoda vojske Gospodnje reče Isusu: „Izuj obuću s nogu svojih, jer je mesto gde stojiš sveto.” I učini Isus tako.
Knjiga o sudijama (6,2. 7. 11-24)
2. I osili ruka Madijanska nad Izrailjem, te od straha Madijanskoga načiniše sebi sinovi Izrailjevi jame koje su po gorama, i pećine i ograde. 3. I kad bi Izrailjci posejali, dolažahu Madijani i Amalici i istočni narod, dolažahu na njih. 4. I stavši u oko protiv njih, potirahu rod zemaljski dori do Gaze, i ne ostavljahu hrane u Izrailju, ni ovce ni vola ni magarca.
5. Jer se podizahu sa stadima svojim i sa šatorima svojim, i dolažahu kao skakavci, tako mnogo, i ne beše broja njima ni kamilama njihovim, i dolazeći u zemlju pustošahu je. 6. Tada osiromaši Izrailj veoma od Madijana, i povikaše ka Gospodu sinovi Izrailjevi. 7. A kad povikaše sinovi Izrailjevi ka Gospodu od Madijana, 8. Gospod posla proroka sinovima Izrailjevijem, a on im reče: „Ovako veli Gospod Bog Izrailjev: ‘Ja sam vas izveo iz Misira, i izveo sam vas iz doma ropskoga, 9. i izbavio sam vas iz ruke Misirske i iz ruke svih onih koji vas mučahu; i odagnao sam ih ispred vas, i dao sam vama zemlju njihovu.‘
10. Pak vam rekoh: ‘Ja sam Gospod Bog vaš, ne bojte se bogova Amoreja u kojih zemlji živite. Ali ne poslušaste glasa moga.‘” 11. Potom dođe anđeo Gospodnji i sede pod hrastom u Ofri koji beše Joasa Avijezerita; a sin njegov Gedeon vrsiše pšenicu na gumnu, da bi pobegao s njom od Madijana. 12. I javi mu se anđeo Gospodnji, i reče mu: „Gospod je s tobom, hrabri junače!”
13. A Gedeon mu reče: „O gospodaru moj! Kad je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? i gde su sva čudesa njegova, koja nam pripovedaše oci naši govoreći: ‘Nije li nas Gospod izveo iz Misira?‘ a sada nas je ostavio Gospod i predao u ruke Madijanima.” 14. A Gospod ga pogleda i reče mu: „Idi u toj sili svojoj, i izbavićeš Izrailja iz ruku Madijanskih. Ne poslah li te?”
15. A on mu reče: „O Gospode, čim ću izbaviti Izrailja? eto, rod je moj najsiromašniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svoga.” 16. Tada mu reče Gospod: „Ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijance kao jednoga.” 17. A Gedeon mu reče: „Ako sam našao milost pred tobom, daj mi znak da ti govoriš sa mnom. 18. Nemoj otići odavde dokle se ja ne vratim k tebi i donesem dar svoj i stavim preda te.” A on reče: „Čekaću dok se vratiš.” 19. Tada otide Gedeon, i zgotovi jare i od efe brašna hlebove presne, i metnu meso u kotaricu a juhu u lonac, i donese mu pod hrast, i postavi.
20. A anđeo Božji reče mu: „Uzmi to meso i te hlebove presne, i metni na onu stenu, a juhu prospi.” I on učini tako. 21. Tada anđeo Gospodnji pruži kraj od štapa koji mu beše u ruci i dotače se mesa i hlebova presnih; i podiže se oganj sa stene i spali meso i hlebove presne. I anđeo Gospodnji otide ispred očiju njegovih. 22. A Gedeon videći da beše anđeo Gospodnji, reče: „Ah Gospode Bože! Zato li videh anđela Gospodnjeg licem k licu?” 23. A Gospod mu reče: "budi miran, ne boj se, nećeš umrijeti." 24. I Gedeon načini ondje oltar Gospodu, i nazva ga mir Gospodnji. Stoji i danas u Ofri Avijezeritskoj.
Knjiga proroka Isaije (14,7-20)
7. Sva zemlja počiva i mirna je; pevaju iza glasa. 8. Vesele se s tebe i jele i kedri Livanski govoreći: „Otkako si pao, ne dolazi niko da nas seče.” 9. Pakao dolje uskoleba se tebe radi da te srete kad dođeš, probudi ti mrtvace i sve knezove zemaljske, diže s prestola njihovih sve careve narodne. 10. Svi će progovoriti i reći tebi: „I ti li si iznemogao kao mi? Izjednačio se s nama?” 11. Spusti se u pakao ponos tvoj, zveka psaltira tvojih; prostrti su poda te moljci, a crvi su ti pokrivač.
12. Kako pade s neba, zvezdo Danice, kćeri zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode? 13. A govorio si u srcu svom: „Izaći ću na nebo, više zvezda Božijih podignuću presto svoj, i sešću na gori zbornoj na strani severnoj; 14. Izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću se s višnjim.” 15. A ti se u pakao svrže, u dubinu grobnu. 16. Koji te vide pogledaće na te, i gledaće te govoreći: „To li je onaj koji je tresao zemlju, koji je drmao carstva,
17. koji je vasiljenu obraćao u pustinju, i gradove njezine raskopavao? Roblje svoje nije otpuštao kući?” 18. Svi carevi narodni, svikoliki, leže slavno, svaki u svojoj kući. 19. A ti se izbaci iz groba svog, kao gadna grana, kao haljina pobijenijeh, mačem pobodenih, koji slaze u jamu kamenu, kao pogažen strv. 20. Nećeš se združiti s njima pogrebom, jer si zemlju svoju zatro, narod si svoj ubio; neće se spominjati seme zlikovačko dok je veka.
Jutrenja
Jevanđelje po Mateju, začalo 52,54 (13,24-30; 36-43)
24. Drugu priču kaza im govoreći: „Carstvo nebesko je kao čovek što poseja dobro seme na njivi svojoj. 25. A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i poseja kukolj po pšenici, pa otide. 26. A kada niče usev i rod donese, onda se pokaza kukolj. 27. Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: „Gospodaru, nisi li ti dobro seme sejao na njivi svojoj? Otkuda, dakle, kukolj?”
28. A on im reče: „Neprijatelj čovek to učini.” A sluge mu rekoše: „Hoćeš li, dakle, da idemo da ga počupamo?” 29. A on reče: „Ne, da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime i pšenicu. 30. Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; a u vreme žetve reći ću žeteocima: „Saberite najpre kukolj i svežite ga u snoplje da se sažeže, a pšenicu odvezite u žitnicu moju.”
36. Tada otpusti Isus narod, i dođe u kuću. I pristupiše mu učenici njegovi govoreći: „Protumači nam priču o kukolju na njivi.” 37. A on odgovarajući reče im: „Koji seje dobro seme, to je Sin Čovečiji; 38. a njiva je svet; a dobro seme sinovi su Carstva, a kukolj sinovi su zla. 39. A neprijatelj koji ga je posejao jeste đavo; a žetva je svršetak veka, a žeteoci su anđeli.
40. Kao što se, dakle, kukolj sabira i ognjem sažiže, tako će biti na posletku ovoga veka. 41. Poslaće Sin Čovečiji anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i one koji čine bezakonje. 42. I baciće ih u peć ognjenu; onde će biti plač i škrgut zuba. 43. Tada će se pravednici zasjati kao sunce u Carstvu Oca svoga. Ko ima uši da čuje, neka čuje!”
Liturgija
Poslanica Svetog apostola Pavla Jevrejima, začalo 305 (2,2-10)
2. Jer ako je reč kazana preko anđela potvrđena, i svaki prestup i neposlušnost dobi zasluženu kaznu, 3. kako ćemo je mi izbeći ako ne marimo za tako veliko spasenje, koje otpoče propovedati Gospod, a potvrdiše ga među nama oni koji su čuli, 4. što i Bog posvedoči znacima i čudesima, raznim moćnim delima i razdavanjem Duha Svetoga po svojoj volji.
5. Jer Bog ne pokori anđelima onaj svet koji dolazi, o kojem govorimo. 6. Neko pak negde posvedoči govoreći: „Šta je čovek da ga se sećaš, ili sin čovečiji da ga pohodiš? 7. Učinio si ga privremeno manjim od anđela, slavom i čašću ovenčao si ga, i postavio si ga nad delima ruku tvojih; 8. sve si pokorio pod noge njegove. I pošto mu pokori sve, ništa mu ne ostavi nepokoreno. Ali sada još ne vidimo da mu je sve pokoreno.
9. A privremeno manjim od anđela vidimo Isusa, zbog stradanja sve do smrti, ovenčanoga slavom i čašću, da bi po blagodati Božijoj okusio smrt za sve. 10. Jer je prikladno Bogu, za Kojega je sve i kroz Kojega je sve, Koji privede mnoge sinove u slavu, da Čelnika spasenja njihova učini savršenim kroz stradanje.”
Jevanđelje po Luki, začalo 51 (10,16-21)
16. „Ko vas sluša, mene sluša, i ko se vas odriče, mene se odriče; a ko se mene odriče, odriče se Onoga koji je mene poslao.” 17. Vratiše se pak Sedamdesetorica sa radošću govoreći: „Gospode, i demoni nam se pokoravaju u ime tvoje.” 18. A on im reče: „Videh satanu gde pade sa neba kao munja. 19. Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i skorpije i na svu silu vražiju, i ništa vam neće nauditi.
20. Ali se tome ne radujte što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su imena vaša napisana na nebesima.” 21. U taj čas obradova se duhom Isus i reče: „Hvalim te, Oče, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razboritih, a otkrio to bezazlenima. Da, Oče, jer je tako bila volja Tvoja.”
U svetu punom iskušenja i sumnje, Zlatousti nas podseća da iskreno pokajanje i vera pretvaraju padove u unutrašnju snagu i vode ka bliini Boga.
Veliki svetitelj i duhovni učitelj pokazuje kako krsni znak i potpuna predaja Bogu uklanjaju teskobu i donose unutrašnji mir u svakodnevni život.
Jedna lekcija sa Svete gore pokazuje kako traženje pravde i „učtivo“ proklinjanje udaljavaju čoveka od istine – jer oprost oslobađa i nas same.
Priča o svetitelju koji je pred filozofima i demonima pokazao da snaga vere nije u rečima, nego u znaku koji štiti i vodi kroz najmračnije iskušenja.
Dok nama korica hleba izgleda obično, negde daleko njena vrednost može značiti nadu– pouka omiljenog srpskog patrijarha otvara oči i srce na ono što svakodnevno zanemarujemo.
Njegove reči probijaju svakodnevnu hladnoću: oproštaj, sažaljenje i ljubav prema bližnjima nisu samo vrlina – to je put ka istinskoj veri i unutrašnjem miru, koji menja srce i svet oko nas.
Reči jednog od najvećih svetaca pravoslavlja razbijaju iluziju o lakom autoritetu i otkrivaju da je najteža pozicija ona u kojoj čovek mora da predvidi buru, upozori druge i preuzme udarac koji je namenjen njima.
Svetitelj iz 4. veka pokazuje jednostavan, ali dubok način da očistimo dušu, prevaziđemo greh i pronađemo unutrašnji mir.
Veliki duhovnik 20. veka podseća da prava hrabrost i uspeh ne dolaze iz pohvala, već iz Božije milosti i sposobnosti da dete nauči da traži pomoć Boga u svakom koraku svog života.
Učenik Svetih Kirila i Metodija ostavio je pouku koja i danas razotkriva snagu vere i pokazuje šta znači stati na stranu istine dok svet gubi kompas.
Otac s bolesnim detetom, Albanac, prišao je tadašnjem vladici raško-prizrenskog, potonjem patrijarhu srpskom, da zatraži blagoslov.
Pred praznik Sabora Svetog arhangela Mihaila ponovo izbija rasprava o slavskom žitu: narodna predanja tvrde jedno, crkveni kanoni drugo — a mnogi domaćini ni ne slute da izostavljaju obavezan deo slave.
Duhovni oci podsećaju da molitva traži trud, sabranost i istrajnost, jer tek kad je srce uključeno, molitva postaje istinska veza sa Bogom.
Tradicionalna slika porodice, u kojoj je muškarac bio primarni zaštitnik i hranitelj, dok je žena bila čuvar doma, danas ustupa mesto novim obrascima funkcionisanja.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Duhovni oci podsećaju da molitva traži trud, sabranost i istrajnost, jer tek kad je srce uključeno, molitva postaje istinska veza sa Bogom.
Kroz biblijske priče o Marti i Mariji otkrijte kako Hronos i Kairos oblikuju naš život, zašto stalno jurimo i propuštamo ono što nosi smisao, i kako svaka sekunda može postati dodir večnosti.
Jednostavan stari, provereni recept za penaste kore, bogat aromatični fil i nežnu glazuru koji vraćaju porodične uspomene.