Hiljade vernika širom vaseljene svedoče o blagodatima Svetitelja i dolaze na Eginu po utehu, nadu i isceljenje.
Postoje trenuci u crkvenoj istoriji kada jedan život, tiho i bez pompe, postane mesto okupljanja čitavog naroda. Kod Svetog Nektarija Eginskog to se dogodilo bez ikakve strategije, bez samopromocije, bez želje da bilo koga uverava u svoju svetost. Njegov put vodio je kroz nerazumevanje, mržnju i poniženja, ali se posle njegovog upokojenja dogodilo nešto retko: usred epohe koja je počela da se odučava od vere, upravo je ovaj smerni arhipastir postao jedan od najmoćnijih svedoka Božje blizine. Vladika Nikolaj Velimirović je u Žitiju svetih zapisao na desetine primera koji pokazuju kako je ljubav jednog svetitelja probila sve granice prostora i vremena, zadobivši poverenje miliona pravoslavnih duša širom sveta.
Schutterstock/ArtMediaWorx
Ikona Svetog Nektarija Eginskog
Njegova svetost nije se dokazivala teorijom, već blagodatnim dejstvom – tolikim da se o njemu govorilo i pre nego što je zvanično upisan u kalendar svetih 1961. godine. Verni su pričali da se oko njegovog groba događaju stvari koje se ne daju objasniti, a najosetljiviji među njima govorili su da je taj blagi, smerni episkop postao njihov nevidljivi saputnik u najtežim časovima.
Čudesna prisutnost odmah po upokojenju
Čini se da je početak njegovog blagodatnog delovanja došao onog istog dana kada je predao dušu Bogu. U bolničkoj sobi pored njegovog kreveta ležao je čovek paralizovan u donjem delu tela. Medicinska sestra, misleći da je džemper kraj Svetiteljevog kreveta obična stvar, prebacila ga je na krevet bolesnika. Trenutak kasnije, čovek se uspravio. Ni lekari, ni svedoci, ni hroničari nisu našli objašnjenje – osim onog koje su verni doživeli kao očigledno.
Čim su se čule prve priče o isceljenjima, narod je počeo da hrli ka manastiru Svete Trojice na Egini, gde počivaju njegove mošti. Tamo su dolazili bolesni, očajni, roditelji sa decom, oni koji su izgubili svaku nadu. Mnogi su se iz manastira vraćali drugačiji nego što su došli – i fizički i duhovno. O tome su svedočili monasi, putnici, pomorci, lekari, pa i oni koji su, ne verujući u čuda, kasnije otkrivali da nemaju drugo objašnjenje.
Isceljenja na grobu - oporavci od beznađa
Dve godine posle Svetiteljevog upokojenja, u manastir su stigli roditelji devojke Konstantine Makri, koja je teško stradala od duševne pomračenosti. Posle nekoliko dana molitve na grobu Svetitelja, Konstantina je ozdravila. Devojka je taj događaj shvatila kao poziv – ostala je u manastiru i kao monahinja Kekilija posvetila život onome ko ju je izbavio iz tame.
Shutterstock/Gabriela Beres
Krevet Svetog Nektarija u manastiru na Egini
Sličnu sudbinu imala je i devojka Mitrodora iz Astipaleje, isceljena 1925. godine. Njih dve nisu bile izuzetak; bile su samo prve u nizu koji je postajao sve duži.
Još upečatljiviji primer čuva kritska porodica Mavraki. Mali Iraklije, dete od šest godina, oboleo je od najtežeg oblika tuberkuloznog meningitisa. Lekari su bili otvoreni – spasa nema. I tada se, prema svedočenju porodice, u sobi pojavio starac duge brade i blagog osmeha i rekao detetu da će ozdraviti. Kada je tetka stigla sa ikonom Svetog Nektarija, dete je povikalo: "Donosiš mi Svetog Nektarija!" U roku od nekoliko sati stanje je krenulo nabolje, a posle osam dana lekari su priznali ono što su, uprkos nauci, morali da vide pred sobom.
Kako je parobrod "Korintija" izbegao potonuće
Godine 1956, u italijanskim vodama, parobrod „Korintija“ udario je u podvodnu stenu. Kapetan Jovan Krijaris bio je siguran da je kraj: rupa u trupu broda bila je ogromna, voda je nadirala, a posada već u panici.
U tom haosu, kapetan je zavapio u molitvi Svetom Nektariju - i, po njegovom svedočenju, ugledao ga kako ga umiruje i govori mu da ne brine. Brod je, uprkos fizičkoj šteti, ostao na vodi, doplovio do najbliže luke, a posada je preživela bez povreda. Kasnije su, u znak zahvalnosti, u manastir doneli zlatnu maketu broda.
Borba protiv raka: čuda koja su stigla u domove daleko od Egine
Vladika Nikolaj je zabeležio i priču o Magdalini Vuvuliki iz Florine, ženi koja je dve godine propadala zbog raka, izgubila snagu, apetit, boju kože i nadu. Njen sin Sokrat, više očajan nego što je bio hrabar, došao je na Eginu da se pomoli. U trenutku njegove molitve, kažu da je u majčinoj sobi temperatura opala, bolovi nestali, a žutica se povukla. Magdalena je ozdravila baš u onom času kada se njen sin molio na grobu.
Printscreen/www.aeginaportal.gr/web-tv
Litija sa moštima Svetog Nektarija Eginskog
Još jedan upečatljiv primer čini priča o devojci Dimitri Georgari iz Pireja. Posle teške operacije oka, lekari su je pripremali za novi, još teži zahvat – uklanjanje oka i dela kosti lica, jer je dijagnostikovan rak. Porodica nije imala više opcija. A onda se Sveti Nektarije, prema njihovom svedočenju, javio komšinici i rekao da ga povedu na Eginu. Devojka je, posle molitve i pomazanja uljem sa groba, noću ugledala Svetitelja u snu kako je blagosilja i govori da se vrati kući kao zdrava. Lekar koji je posle dve godine ponovo video Dimitru nije mogao da pronađe objašnjenje – osim onog koje je i sam, dotad neverujući, izgovorio: "Ono što je ljudima nemoguće, moguće je Bogu."
Ni naš narod nije ostao bez dodira sa Svetiteljem. Srpski sveštenik T. M., koji služi u Nemačkoj, dobio je dijagnozu raka. Posetio je grob Svetog Nektarija – i ozdravio. Od tada, kako sam svedoči, ne prođe dan a da ne blagodari za dar koji je primio.
Svetitelj koji ostaje živ kroz svoje knjige, dela i prisustvo
Sveti Nektarije nije lečio samo bolesna tela. Mnogi vernici kažu da su, čitajući njegova dela, prvi put shvatili dubinu Crkve, Hristove ljubavi i smisao duhovne borbe. Pišući o Crkvi, Svetim Tajnama, obrazovanju, poznanju sebe, moralnim temama, pa i o istorijskim pitanjima poput Vaseljenskih sabora i podela u hrišćanstvu, on je postao jedan od najuticajnijih savremenih otaca Crkve.
Shutterstock/Gabriela Beres
Soba Svetog Nektarija u manastiru na Egini
Zato se oko njegovog groba do danas okupljaju hiljade duša – ne samo oni koji traže isceljenje, nego i oni koji traže tišinu, pouku, smernicu, nadu. Njegova uloga u životima vernih nije u tome da zameni Boga, već da pokaže kako izgleda čovek koji je Bogu otvorio sve svoje misli, rane i nadanja.
I možda je baš zato Sveti Nektarije postao jedan od najvoljenijih svetitelja našeg vremena: zato što kroz njega ljudi vide da Bog nikada nije prestao da bude blizak, da čuda nisu priče iz prošlosti i da su najlepša svedočanstva vere ona koja se događaju usred svakodnevice – u bolničkoj sobi, u kuhinji, na moru, u laboratoriji, u tihoj molitvi jednog očajnog čoveka koji traži poslednju slamku nade.
Pred Svetiteljem koji ne zaboravlja ljude
Vladika Nikolaj završava svoje svedočanstvo rečima koje ostaju kao najtačniji opis Svetog Nektarija: on je čovek koji je, i za života i posle upokojenja, sabirao ljude u jedinstvu vere i ljubavi. Njegov život, miris koji se širio oko moštiju, čudesa i isceljenja koja se dešavaju i danas, njegove knjige i reči – sve to stvara sliku svetitelja koji nas i dalje uči, isceljuje i vodi.
Zato ga verni prizivaju u molitvama, zato se na Egini i danas čuje šapat onih koji dođu da polože teret svojih rana na njegov grob. A on, kako kaže predanje, nikoga ne ostavlja bez odgovora.
U tišini ove svetinje, podignute na imanju koje je pobožni bračni par Lacković darovao Crkvi, krikovi se pretvaraju u molitve, a svedočanstva o čudesnim isceljenjima svakim danom su sve brojnija.
Od jevanđelskog opisa Hristovog lica koje zasija „kao sunce“ do savremenih svedočanstava o isceljenjima i svetlosti u hramovima – praznik Preobraženja Gospodnjeg, 19. avgusta, poziva vernike na lični preobražaj.
Od duhovnog preobražaja Ljiljane Habjanović Đurović i nevidljivih znakova za Lenu Kovačević, do blagoslova patrijarha Pavla nad Novakom Đokovićem – priče o veri, nadi i neizrecivim Božijim darovima koji osvetljavaju svaki korak kroz život.
Svetitelj blagosti i praštanja, nepravedno gonjen, danas je utočište svim pravoslavnim vernicima koji nose nevidljivi teret - a ovaj dan mnogi smatraju presudnim.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Netruležne mošti nastojateljice manastira na Egini i duhovnog čeda Svetog Nektarija već decenijama izazivaju podelu među vernicima i crkvenim vlastima.
Život Svetog Nektarija Eginskog bio je ispunjen lažima i progonima, ali je ostao smiren i radostan – danas njegove pouke pomažu svima koji se bore s padovima i očajanjem.
Pravoslavlje jasno ističe da vera nije samo unutrašnje osećanje, niti puko intelektualno priznanje da Bog postoji već da podrazumeva delanje, trud, promenu života, rast u vrlini i stalnu borbu sa sopstvenim slabostima.
Oba stručnjaka u svom radu ukazuju na duhovne uzroke mnogih neurotičnih stanja i nude alternativni pristup koji, prema njihovim tvrdnjama, mnogima donosi olakšanje i unutrašnji mir.
U besedi za 24. subotu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da istinsko oslobođenje nije u delima, već u milosti koja nas vodi iz tame u Carstvo Božje
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Na trpezi ljubavi u porti Crkve Ružica, poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je vernicima da najveća bitka svakog čoveka nije spoljašnja, već u srcu.
Svetitelj blagosti i praštanja, nepravedno gonjen, danas je utočište svim pravoslavnim vernicima koji nose nevidljivi teret - a ovaj dan mnogi smatraju presudnim.
Oba stručnjaka u svom radu ukazuju na duhovne uzroke mnogih neurotičnih stanja i nude alternativni pristup koji, prema njihovim tvrdnjama, mnogima donosi olakšanje i unutrašnji mir.
Savet arhimandrita Kleope svaki vernik može primeniti odmah, kako bi život postao radostan, a u njemu da se vera ne uči samo rečima, već kroz dela i predanost.