Savremeni čovek sve češće kao glavni cilj svog života postavlja ugodnost i komfor.
Trud, odricanje i žrtva doživljavaju se kao nešto nepotrebno, dok se uspeh meri količinom zadovoljstva i odsustvom napora.
Takav pogled na život postaje opšteprihvaćen i nameće se kao normalan, iako sa stanovišta hrišćanstva predstavlja ozbiljan duhovni problem.
Pravoslavlje polazi od toga da čovek nije stvoren radi udobnog života, već radi spasenja. Komfor i naslada nisu zlo sami po sebi, ali postaju opasni onda kada zauzmu mesto koje pripada Bogu.
Kada ugodnost postane cilj, a ne usputna okolnost, čovek prestaje da se bori sa strastima i počinje da im služi. Pravoslavlje uči da takav put vodi ka duhovnoj tromosti, gubitku trezvenosti i postepenom udaljavanju od crkvenog života.
Crkva upozorava da greh najčešće ne dolazi u obliku otvorenog zla, već kao nešto prijatno, lako i privlačno. Navikavanje na komfor slabi volju za podvigom, molitvom i pokajanjem, a čoveka čini ranjivim za različite obmane. Onaj ko se ne suprotstavlja želji za ugodnošću, lako postaje vezan za greh, a zatim i nesvesni prenosilac tog načina života na druge.
Upravo na tu opasnost ukazivao je i Sveti Jefrem Sirin, govoreći o prividnoj nasladi kao sredstvu kroz koje se duša hvata u zamku:
"Kada vidiš životne ugodnosti, čuvaj se da te ne privuku, jer u njima je skrivena mreža smrti. Jer ni ribar ne zabacuje praznu udicu. Neprijatelj, kao mamac za udicu, koristi obmanu naslade, raspaljujući pohotu, da bi kroz to lovio duše i činio ih njemu zavisnim. Duša prethodno ulovljena u demonsku nameru, postaje za druge duše demonska zamka, i prividnom nasladom svojom prikriva gorčinu greha".
Kao što onaj ko živi na zemlji ne može da ne diše ovaj vazduh, tako i svako ko živi na zemlji ne može da ne bude iskušavan teskobama i bolestima.
Bes zamagljuje rasuđivanje, umanjuje sposobnost za ljubav i praštanje, i često dovodi do reči i dela zbog kojih čovek kasnije duboko žali.
Pravoslavlje, kao duhovni put koji vodi ka istinskom smirenju i zajednici sa Bogom, egoizam prepoznaje kao jedno od najopasnijih duhovnih stanja.
Čovek koji u bližnjem vidi brata, koji tuđu bol oseća kao svoju i koji bez računa i zadrške pruža ruku pomoći, postaje svedočanstvo žive vere.