U vremenu svakodnevnog stresa, bes je postao gotovo svakodnevna pojava. Za razliku od saveta savremenog sveta koji često opravdava bes kao "ispušni ventil", pravoslavlje uči da se protiv besa treba boriti i to smirenjem, molitvom i praštanjem.
U pravoslavnoj duhovnosti, bes se ne smatra samo emocionalnom reakcijom, već strašću – stanjem duše koje udaljava čoveka od Boga. Sveti oci ga nazivaju "ognjem koji sagoreva iznutra“, a često ga svrstavaju među najopasnije duhovne bolesti.
Pravoslavlje nas uči da se bes ne javlja samo zbog spoljašnjih okolnosti, već je često posledica ponosa, gordosti i osećaja ugroženog ega. Kada čovek ne prihvata kritiku, kada želi da mu se ugađa, kada se oseća uzvišeno nad drugima – tada i najmanja smetnja može da zapali plamen besa.
Bes zamagljuje rasuđivanje, umanjuje sposobnost za ljubav i praštanje, i često dovodi do reči i dela zbog kojih čovek kasnije duboko žali. On je seme mnogih grehova – od ogovaranja, svađa, pa sve do nasilja.
Dugotrajni bes šteti i telu – podiže pritisak, slabi srce i narušava zdravlje, što samo potvrđuje duhovnu istinu da unutrašnji nemir stvara spoljašnju patnju.
Sveti Jefrem Sirin je govorio da je bes toliko opasan da stvara procep u duši i isticao je da zbog toga svi treba da se bore da ga savladaju.
- Bes u čoveku je procep za njega. Ko savlada u sebi bes, taj je mimoišao taj procep.
Dva, tri kolena i kraj, to se gasi, nema tu više kuće, na prodaju je! Kao što su i mnoge danas na prodaju, upozorio je otac Rafailo.
Za pravoslavno hrišćanstvo, ljubav nije samo emocija ili moralna vrednost - ona je sama suština vere i duhovnog života.
Iako nije ubrojan u 70 apostola, ipak se naziva apostolom zbog toga što je bio učenik velikih apostola, i što je u službi jevanđelskoj pokazao ogromnu revnost.
U vremenu kada informacije dolaze sa svih strana, a očekivanja su sve veća, mnogi se osećaju izgubljeno i bez izlaza.