Duhovna riznica 16.12.2025 | 23:45

ZAŠTO DA IDEM U CRKVU KADA ME BOG ČUJE SVUDA – MOLIĆU SE U KUĆI: Otac Aleksej otkriva šta je pozadina ove rečenice koja se može čuti među vernicima

Slika Autora
Autor: Saša Tošić
ZAŠTO DA IDEM U CRKVU KADA ME BOG ČUJE SVUDA – MOLIĆU SE U KUĆI: Otac Aleksej otkriva šta je pozadina ove rečenice koja se može čuti među vernicima
uoc-news.church, SPC

Lična molitva u domu sve češće se proglašava dovoljnim odgovorom, ali tumačenje sveštenika Alekseja Maljukova pokazuje zašto takav stav menja smisao Crkve i slabi samu veru.

Mnogi vernici danas bez zadrške izgovaraju isto objašnjenje: smatraju sebe verujućima, ali u hram ne odlaze. Bog, kažu, čuje svuda, a molitva kod kuće deluje sasvim dovoljna. U toj rečenici sažeta je čitava jedna logika savremenog religioznog odnosa – lična, samostalna, bez obaveze prema zajednici.

Zašto bih negde išao ako Bog i ovako čuje nas? Zar nije moguće moliti se kod kuće? Zašto uopšte ići u hram? Ja verujem u duši. Sveštenicima uopšte ne verujem. Ja se molim kod kuće… Na ove i slične izjave, koje se sve češće čuju i među krštenima i među onima koji se smatraju crkvenima, odgovara sveštenik Aleksej Maljukov, nudeći objašnjenje koje ne ostaje na površini.

PKStockphoto/Shutterstock,Chubykin Arkady/Shutterstock
Lična molitva, ilustracija

 

Otac Aleksej odmah precizira suštinu problema:

– Zaista, slične reči najčešće izgovaraju ljudi koji jednostavno nisu upoznati s molitvom – kaže sveštenik i dodaje da ovde nije reč o izboru mesta, već o nerazumevanju same molitve. Ljudi koji tako govore često ne znaju ni zašto postoji hram, ali ni zašto se čovek uopšte obraća Bogu. Vera se tada svodi na potrebu, a ne na odnos.

U tom kontekstu koristi snažnu, ali preciznu sliku: čovek pokušava da Boga smesti ne u dubinu svog bića, već u džep. Takav Bog je praktičan - izvadi se kada zatreba, a skloni kada postane suvišan. To je, kako kaže, "džepni" Bog, sveden na trenutnu korist, a ne na živo prisustvo.

Crkva nije samo zgrada

Nasuprot tome, sveštenik podseća da Crkva nije samo građevina sa krstom.

– Crkva su ljudi koji čine Telo Hristovo – naglašava on, pozivajući se na apostola Pavla. Hristos je Glava tog Tela, a vernici su njegovi udovi. Punoća tog Tela ne ostvaruje se u izolaciji, već u sabranju. Pojedinačno, čovek ostaje deo, ali ne i celina.

Da bi to približio, otac Aleksej koristi jednostavnu analogiju sa prutićima. Povezani zajedno, oni su čvrsti i otporni; razdvojeni, lako se lome. Isto važi i za čoveka koji nema živu duhovnu vezu s drugim članovima Crkve – postaje ranjiv, podložan posustajanju i gubitku.

uoc-news.church
Sveštenik Aleksej Maljukov,

 

Sličnu poruku nosi i poređenje sa ciglama. Jedna cigla ima svoju vrednost, ali tek u zidu njena snaga biva umnožena. U povezivanju nastaje sinergija – zajednički trud daje rezultat koji nijedna cigla sama ne bi mogla da postigne. Tako, objašnjava sveštenik, i zajednička molitva umnožava delotvornost lične molitve.

Snaga zajedničke molitve

Kao potvrdu toga navodi lično iskustvo: grupu ljudi koji su zajedno nosili teške fudbalske golove. Težina se gotovo nije osećala, jer se teret ravnomerno raspodelio. Slabost jednih bila je nadoknađena snagom drugih. Ista zakonitost, po njegovim rečima, važi i na bogosluženju – svako dolazi sa svojim bremenom, ali niko ne ostaje sam s njim.

Otac Aleksej jasno ističe da se molitva kod kuće ne dovodi u pitanje. Ona je neophodna i dragocena. Ipak, čoveku koji živi okružen stalnom rasejanošću teško je da sam pronađe unutrašnju sabranost. Zato hram postaje mesto gde se lični glas pridružuje glasovima drugih, gde se molitva ne izgovara u samoći, već u zajednici.

– Molitva u kući pomaže zajedničkoj crkvenoj, sabornoj molitvi, ali je ne zamenjuje – naglašava on. Bog čuje svuda, ali hram ostaje posebno mesto. Sam Hristos ga naziva domom molitve. U njemu se služi liturgija, zajedničko delo, i prima se Telo i Krv Hristova, kroz koje vernici postaju jedan živi organizam, povezani međusobno i s Bogom.

Na to ukazuje i molitva "Oče naš". Reč „naš“ ne ostavlja prostor za zatvorenu, isključivo ličnu pobožnost. Ona podrazumeva zajednicu, sabranost i zajedničko stajanje pred Bogom.

Foto: SPC
Liturgija

 

Lična molitva, ili saborna

Čak i onda kada je čovek prinuđen da se moli sam, bez mogućnosti da prisustvuje bogosluženju, on, prema rečima oca Alekseja, treba da bude svestan svoje pripadnosti Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi. Ipak, upravo učešće u sabornoj molitvi, kada god je to moguće, ostaje najjasniji znak stvarne crkvenosti.

Između vere koja se zatvara u lični prostor i vere koja se živi u Crkvi ne stoji samo razlika u navici, već razlika u razumevanju. Prva lako ostaje bez odgovora. Druga zahteva dolazak, susret i zajedništvo – ali upravo tu vera prestaje da bude privatna misao i postaje život koji se deli.