DA LI JE GREH MOLITI SE BOGU ZA NOVAC I MATERIJALNA DOBRA: Sveštenik rešava dilemu koja muči mnoge vernike
Protojerej Vladimir Pučkov objašnjava gde je granica između iskrene potrebe i pogrešnog oslanjanja na Stvoritelja kao na izvor lakog rešenja.
Lična molitva u domu sve češće se proglašava dovoljnim odgovorom, ali tumačenje sveštenika Alekseja Maljukova pokazuje zašto takav stav menja smisao Crkve i slabi samu veru.
Mnogi vernici danas bez zadrške izgovaraju isto objašnjenje: smatraju sebe verujućima, ali u hram ne odlaze. Bog, kažu, čuje svuda, a molitva kod kuće deluje sasvim dovoljna. U toj rečenici sažeta je čitava jedna logika savremenog religioznog odnosa – lična, samostalna, bez obaveze prema zajednici.
Zašto bih negde išao ako Bog i ovako čuje nas? Zar nije moguće moliti se kod kuće? Zašto uopšte ići u hram? Ja verujem u duši. Sveštenicima uopšte ne verujem. Ja se molim kod kuće… Na ove i slične izjave, koje se sve češće čuju i među krštenima i među onima koji se smatraju crkvenima, odgovara sveštenik Aleksej Maljukov, nudeći objašnjenje koje ne ostaje na površini.
Otac Aleksej odmah precizira suštinu problema:
– Zaista, slične reči najčešće izgovaraju ljudi koji jednostavno nisu upoznati s molitvom – kaže sveštenik i dodaje da ovde nije reč o izboru mesta, već o nerazumevanju same molitve. Ljudi koji tako govore često ne znaju ni zašto postoji hram, ali ni zašto se čovek uopšte obraća Bogu. Vera se tada svodi na potrebu, a ne na odnos.
U tom kontekstu koristi snažnu, ali preciznu sliku: čovek pokušava da Boga smesti ne u dubinu svog bića, već u džep. Takav Bog je praktičan - izvadi se kada zatreba, a skloni kada postane suvišan. To je, kako kaže, "džepni" Bog, sveden na trenutnu korist, a ne na živo prisustvo.
Nasuprot tome, sveštenik podseća da Crkva nije samo građevina sa krstom.
– Crkva su ljudi koji čine Telo Hristovo – naglašava on, pozivajući se na apostola Pavla. Hristos je Glava tog Tela, a vernici su njegovi udovi. Punoća tog Tela ne ostvaruje se u izolaciji, već u sabranju. Pojedinačno, čovek ostaje deo, ali ne i celina.
Da bi to približio, otac Aleksej koristi jednostavnu analogiju sa prutićima. Povezani zajedno, oni su čvrsti i otporni; razdvojeni, lako se lome. Isto važi i za čoveka koji nema živu duhovnu vezu s drugim članovima Crkve – postaje ranjiv, podložan posustajanju i gubitku.
Sličnu poruku nosi i poređenje sa ciglama. Jedna cigla ima svoju vrednost, ali tek u zidu njena snaga biva umnožena. U povezivanju nastaje sinergija – zajednički trud daje rezultat koji nijedna cigla sama ne bi mogla da postigne. Tako, objašnjava sveštenik, i zajednička molitva umnožava delotvornost lične molitve.
Kao potvrdu toga navodi lično iskustvo: grupu ljudi koji su zajedno nosili teške fudbalske golove. Težina se gotovo nije osećala, jer se teret ravnomerno raspodelio. Slabost jednih bila je nadoknađena snagom drugih. Ista zakonitost, po njegovim rečima, važi i na bogosluženju – svako dolazi sa svojim bremenom, ali niko ne ostaje sam s njim.
Otac Aleksej jasno ističe da se molitva kod kuće ne dovodi u pitanje. Ona je neophodna i dragocena. Ipak, čoveku koji živi okružen stalnom rasejanošću teško je da sam pronađe unutrašnju sabranost. Zato hram postaje mesto gde se lični glas pridružuje glasovima drugih, gde se molitva ne izgovara u samoći, već u zajednici.
– Molitva u kući pomaže zajedničkoj crkvenoj, sabornoj molitvi, ali je ne zamenjuje – naglašava on. Bog čuje svuda, ali hram ostaje posebno mesto. Sam Hristos ga naziva domom molitve. U njemu se služi liturgija, zajedničko delo, i prima se Telo i Krv Hristova, kroz koje vernici postaju jedan živi organizam, povezani međusobno i s Bogom.
Na to ukazuje i molitva "Oče naš". Reč „naš“ ne ostavlja prostor za zatvorenu, isključivo ličnu pobožnost. Ona podrazumeva zajednicu, sabranost i zajedničko stajanje pred Bogom.
Čak i onda kada je čovek prinuđen da se moli sam, bez mogućnosti da prisustvuje bogosluženju, on, prema rečima oca Alekseja, treba da bude svestan svoje pripadnosti Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi. Ipak, upravo učešće u sabornoj molitvi, kada god je to moguće, ostaje najjasniji znak stvarne crkvenosti.
Između vere koja se zatvara u lični prostor i vere koja se živi u Crkvi ne stoji samo razlika u navici, već razlika u razumevanju. Prva lako ostaje bez odgovora. Druga zahteva dolazak, susret i zajedništvo – ali upravo tu vera prestaje da bude privatna misao i postaje život koji se deli.
Protojerej Vladimir Pučkov objašnjava gde je granica između iskrene potrebe i pogrešnog oslanjanja na Stvoritelja kao na izvor lakog rešenja. U besedi za 26. utorak po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje kako jedinstvo vernih pretvara običnu molitvu u neizbrisiv hvalospev Bogu. U iskrenom i nenametljivom promišljanju, otac Hrizostom Filipesku razotkriva kako se iz gomile protivrečnih sudova rađa i pritisak koji svaki sveštenik nosi, pokazujući koliko su brzopleti utisci često daleko od istine o njegovom pozivu. Protojerej Tarasije Zabudjko rasvetljava nedoumicu o kojoj se u parohijama najčešće govori tiho, objašnjavajući da se suština ove zabrane ne tiče vrednovanja žene, već svetosti mesta na kojem se savršava Bezkrvna Žrtva.
Crkva nije samo zgrada

Snaga zajedničke molitve

Lična molitva, ili saborna
DA LI JE GREH MOLITI SE BOGU ZA NOVAC I MATERIJALNA DOBRA: Sveštenik rešava dilemu koja muči mnoge vernike
ZAŠTO POJEDINAČNA MOLITVA DOBIJA SNAGU U ZAJEDNIŠTVU: Vladika Nikolaj otkriva šta se događa kad se vernik moli s celom crkvom
KAKAV SVEŠTENIK TREBA DA BUDE, A KAKAV NE: Jeromonah Hrizostom rešava sve dileme oko svešteničkog poziva
ZAŠTO ŽENE U HRAMOVIMA NE SMEJU DA UĐU U OLTAR: Sveštenik otvoreno odgovara na pitanje koje često podiže prašinu među vernicima
U trenutku očaja mislila je da je ostala sama, a onda je saznala da je patrijarh intervenisao kod Boga, a ne kod ljudi.
Nedoumica pravoslavnih vernika pred 31. decembar i 1. januar dobija jasan i smiren odgovor sveštenika, koji podseća da se vreme ne „slavi“, već predaje Bogu.
Iza svečanih odora i crkvenih titula krije se duboko simbolično služenje Bogu i zajednici, staro više od dva milenijuma.
U središtu pravoslavne vere, kao njeni najdublji duhovni stubovi, stoje post i molitva.
Samo napredak koji se gradi na ljubavi ima čvrst temelj.
Svaka reč besede Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za sredu 4. sedmice Velikog posta pokazuje da bez prisustva Spasitelja, ni najveći trud ne donosi plod – a s Njim, i najdublja mora postaju izvor blagoslova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Konona Isavrijskog po starom i Svetog Kirila Jerusalimskog po novom kalendaru. Katolici slave spomendan Svetog Ćirila Jeruzalemskog, muslimani su u mesecu ramazana, dok Jevreji danas nemaju većeg opšteg praznika.
Pouka velikog duhovnika otkriva kako prepoznati lažne pastire i očuvati veru, čak i kada pobožnost bledi pred zabludama i nasiljem nad duhovnim stadom.
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Dok istraživanja beleže rast broja onih koji se izjašnjavaju kao vernici, otac Vasilije podseća na razliku između spoljašnje discipline i istinskog preobražaja i pobožnosti.
Na univerzitetu u Kjotu napravljen je humanoid Budaroid koji odgovara na pitanja ljudi, učestvuje u obredima i prilagođava svoje odgovore svakom sagovorniku.
Katekumeni prolaze kroz duhovnu pripremu da na najveći hrišćanski praznik prime Svete Tajne i postanu članovi Pravoslavne crkve.
U selu Banjica kod Čačka čuvaju se mošti Svetog Jovana Stjeničkog, a nedaleko od hrama nalazi se izvor kome vernici pripisuju brojna čuda.
Iguman manastira Podmaine u hramu Svetog Save u Bileći preneo važne pouke o poverenju u Boga i ljubavi prema bližnjima, ističući kako vera pomaže da se prevaziđu životne nevolje i osnaži duh u danima posta.