Dela Predraga Dragovića nisu bila samo slike i skulpture, već svedočanstvo istorije, vere i narodne memorije koja i dalje inspiriše nove generacije.
Svet umetnosti i kulture je u žalosti – napustio nas je Predrag Dragović, poznati slikar i vajar čija dela čuvaju sećanje na Kosovo i Metohiju i srpski identitet. Njegova umetnost nije bila samo vizuelni izraz, već duboko duhovno svedočanstvo, kroz koje je prenosio istoriju, veru i kulturnu tradiciju.
Rođen u Dragovića Polju kod Kolašina 1953. godine, Dragović je od detinjstva pokazivao poseban dar za umetnost. Gimnaziju je pohađao u Kolašinu i Čajniču, Višu pedagošku školu završio u Nikšiću, a Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, postao je odskočna daska za njegovu dugogodišnju karijeru. Već 1980. godine postao je član Udruženja likovnih umetnika Srbije i slobodni umetnik, što je obeležilo njegov samostalni i bogat umetnički put.
Njegovo stvaralaštvo obuhvatilo je slike, crteže, grafike i skulpture. Tematski se kretao od aktova, portreta i pejzaža do duboko simboličkih i duhovnih ciklusa. Prepoznatljivi su ciklusi „Sveci i sebri“, „Sveti Sava“, „Vrhovi“ i „Kostići“, kao i portreti srpskih pesnika. Posebno mesto zauzima kapitalni ciklus „Likovno čitanje Gorskog vijenca“, inspirisan delom Petra II Petrovića Njegoša, u kojem je kroz umetnost tragao za duhovnom istinom i istorijskim sećanjem.
Kosovski zavet kroz umetnost
Dragović je često govorio o Kosovu i njegovom značaju za srpski identitet:
- „+Na Kosovu smo bili, tu smo poginuli. Za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati.“ Njegov pogled na pepeo, ostatak vatre, simbolizovao je trag prošlosti i čuvara buduće svetlosti: „Ako bi grafički mogao da se ugradi neki novi heraldički znak u simboliku trajanja srpskog naroda i identiteta, najbolji znak bi bio pepeo - govorio je ovaj umetnik, podseća Radio Svetigora.
mitropolija.com
Predrag Dragović
Boravak na Kosovu i Metohiji oblikovao je Dragovića i kao umetnika i kao čoveka. Od studentskih dana, kada je restaurirao freske, do izložbe „Preko pepela“ u Gračanici 2021. godine, tragao je za istinom i lepotom kosovskog nasleđa. Njegova dela nose težinu vekova, sećanje na stradanja i vaskrsenje i prenose univerzalnu poruku o vrednosti vere i kulture.
Dragović je imao posebne susrete sa crkvenim ličnostima, što je oblikovalo njegov pogled na svet. Upoznavao je mitropolita Amfilohija sedamdesetih godina, dok je radio na konzervaciji fresaka, a kasnije je dobijao poslušanja od crkve u svom selu. U Beogradu je upoznao i Vladiku Danila (Krstića) i oca Luku (Anića), što je dodatno obogatilo njegov umetnički i duhovni put.
Likovno čitanje istorije i vere
Njegovo stvaralaštvo bilo je posvećeno istini i očuvanju kulturne memorije.
- Dugo sam radio na ciklusu Likovno čitanje Gorskog vijenca, koji je nastajao u Gornjoj Morači. U tim dugim noćima, pored svog oca, pravio sam skice iz kojih je ciklus nastao - govorio je Dragović, koji je kroz umetnost prenosio kosovski zavet, istorijsko blago i dubinu narodnog sećanja.
Predrag Dragović je svojim delima neumorno svedočio da je Kosovo naš identitet, prenoseći tu poruku mladim generacijama. Njegov odlazak je gubitak za umetnički svet, ali nasleđe koje ostavlja potvrđuje njegovu misiju – da kroz sliku, grafiku i skulpturu sačuva istoriju, duhovnost i kulturu.
- Za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati - ostaje rečenica koja najbolje oslikava njegov životni i umetnički put.
Dok su svetinje padale i ljudi bežali sa Kosmeta, mati Fevronija je ostala, spašavala izbeglice, molila se neprestano i postala simbol vere, snage i majčinske ljubavi.
Dobrija Radović, pesnik i potomak znamenite moračke porodice, upokojio se na praznik Svetog Arhangela Mihaila, ostavljajući za sobom sećanje koje ostaje među zavičajnim stazama njegovog roda.
U oproštajnom obraćanju, episkop švajcarski deli lične trenutke poslednjih dana svoje majke, zahvalnost za molitve i poruku o duhovnoj svetlosti koja prati odlazak iz ovog života u večnost.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
On je naglasio da ne smemo dozvoliti da deca, umesto da se uče molitvi, dobroti i svetosti, uče da se igraju sa onim što je Hristos pobedio, sa mrakom, strahom i smrću.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Episkop novobrdski poručio je da kosovski zavet Svetog kneza Lazara nije poziv na sukob, već svedočanstvo vere, ljubavi i dostojanstvenog čuvanja onoga što je povereno kroz vekove.
Od Kosovskog boja i opredeljenja kneza Lazara za carstvo nebesko do pokušaja da se promeni istorijsko sećanje na ovaj dan, Vidovdan vekovima ostaje simbol vere, žrtve i zaveta duboko ukorenjenog u srpskom narodu.
U razgovoru povodom Vidovdana, arhijerejski namesnik podgoričko-kolašinski govori o hristolikoj žrtvi kosovskih junaka, zavetu koji je oblikovao Crnu Goru i odgovornosti vernika prema drugima.
Tog 17. marta 2004. nasilje je prekinulo mir, spalilo domove i svetinje, a dok mnogi još nisu mogli da se vrate kući, snaga vere i sećanje opstaju kao jedini svetionik kroz tminu.
Muškarac i žena u blagoslovenom braku saradnici su Božiji u delu stvaranja novog života, pa rađanje dece nije nešto što je odvojeno od duhovnog smisla braka, kaže otac Dejan.
Njegov život obeležili su godine provedene u samoći, molitvi i postu, ali i neobičan susret sa čovekom kojem je prorekao da će postati vizantijski car.
Vernici su praznik Svete Petke proslavili u svetinjama na Kalemegdanu. U Crkvi Ružici služene su dve liturgije, a mnogi su došli i u Kapelu Svete Petke da se poklone moštima svetiteljke i uzmu vodu sa izvora.
U besedi za subotu 22. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća na Hristovo ćutanje pred Pilatom i objašnjava zašto je ponekad mudrije prećutati provokaciju nego dokazivati istinu onome ko ne želi da je čuje.
Veliki ruski svetitelj objašnjava zašto ne možemo sve što nam se događa pripisati unapred određenom putu i kako odluke naših predaka, ali i naši lični izbori, utiču na život.