Dela Predraga Dragovića nisu bila samo slike i skulpture, već svedočanstvo istorije, vere i narodne memorije koja i dalje inspiriše nove generacije.
Svet umetnosti i kulture je u žalosti – napustio nas je Predrag Dragović, poznati slikar i vajar čija dela čuvaju sećanje na Kosovo i Metohiju i srpski identitet. Njegova umetnost nije bila samo vizuelni izraz, već duboko duhovno svedočanstvo, kroz koje je prenosio istoriju, veru i kulturnu tradiciju.
Rođen u Dragovića Polju kod Kolašina 1953. godine, Dragović je od detinjstva pokazivao poseban dar za umetnost. Gimnaziju je pohađao u Kolašinu i Čajniču, Višu pedagošku školu završio u Nikšiću, a Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, postao je odskočna daska za njegovu dugogodišnju karijeru. Već 1980. godine postao je član Udruženja likovnih umetnika Srbije i slobodni umetnik, što je obeležilo njegov samostalni i bogat umetnički put.
Njegovo stvaralaštvo obuhvatilo je slike, crteže, grafike i skulpture. Tematski se kretao od aktova, portreta i pejzaža do duboko simboličkih i duhovnih ciklusa. Prepoznatljivi su ciklusi „Sveci i sebri“, „Sveti Sava“, „Vrhovi“ i „Kostići“, kao i portreti srpskih pesnika. Posebno mesto zauzima kapitalni ciklus „Likovno čitanje Gorskog vijenca“, inspirisan delom Petra II Petrovića Njegoša, u kojem je kroz umetnost tragao za duhovnom istinom i istorijskim sećanjem.
Kosovski zavet kroz umetnost
Dragović je često govorio o Kosovu i njegovom značaju za srpski identitet:
- „+Na Kosovu smo bili, tu smo poginuli. Za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati.“ Njegov pogled na pepeo, ostatak vatre, simbolizovao je trag prošlosti i čuvara buduće svetlosti: „Ako bi grafički mogao da se ugradi neki novi heraldički znak u simboliku trajanja srpskog naroda i identiteta, najbolji znak bi bio pepeo - govorio je ovaj umetnik, podseća Radio Svetigora.
mitropolija.com
Predrag Dragović
Boravak na Kosovu i Metohiji oblikovao je Dragovića i kao umetnika i kao čoveka. Od studentskih dana, kada je restaurirao freske, do izložbe „Preko pepela“ u Gračanici 2021. godine, tragao je za istinom i lepotom kosovskog nasleđa. Njegova dela nose težinu vekova, sećanje na stradanja i vaskrsenje i prenose univerzalnu poruku o vrednosti vere i kulture.
Dragović je imao posebne susrete sa crkvenim ličnostima, što je oblikovalo njegov pogled na svet. Upoznavao je mitropolita Amfilohija sedamdesetih godina, dok je radio na konzervaciji fresaka, a kasnije je dobijao poslušanja od crkve u svom selu. U Beogradu je upoznao i Vladiku Danila (Krstića) i oca Luku (Anića), što je dodatno obogatilo njegov umetnički i duhovni put.
Likovno čitanje istorije i vere
Njegovo stvaralaštvo bilo je posvećeno istini i očuvanju kulturne memorije.
- Dugo sam radio na ciklusu Likovno čitanje Gorskog vijenca, koji je nastajao u Gornjoj Morači. U tim dugim noćima, pored svog oca, pravio sam skice iz kojih je ciklus nastao - govorio je Dragović, koji je kroz umetnost prenosio kosovski zavet, istorijsko blago i dubinu narodnog sećanja.
Predrag Dragović je svojim delima neumorno svedočio da je Kosovo naš identitet, prenoseći tu poruku mladim generacijama. Njegov odlazak je gubitak za umetnički svet, ali nasleđe koje ostavlja potvrđuje njegovu misiju – da kroz sliku, grafiku i skulpturu sačuva istoriju, duhovnost i kulturu.
- Za Kosovo ćemo još ginuti i dok budemo ginuli za njega mi ćemo postojati - ostaje rečenica koja najbolje oslikava njegov životni i umetnički put.
Dok su svetinje padale i ljudi bežali sa Kosmeta, mati Fevronija je ostala, spašavala izbeglice, molila se neprestano i postala simbol vere, snage i majčinske ljubavi.
Dobrija Radović, pesnik i potomak znamenite moračke porodice, upokojio se na praznik Svetog Arhangela Mihaila, ostavljajući za sobom sećanje koje ostaje među zavičajnim stazama njegovog roda.
U oproštajnom obraćanju, episkop švajcarski deli lične trenutke poslednjih dana svoje majke, zahvalnost za molitve i poruku o duhovnoj svetlosti koja prati odlazak iz ovog života u večnost.
Jerusalimska patrijaršija tvrdi da je crkvena imovina u Silvanu nezakonito zauzeta i upozorava da bi slučaj mogao da ugrozi prava hrišćanskih zajednica u Svetoj zemlji.
U hramu kod Bijeljine, mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o sveštenicima kao duhovnim junacima, važnosti veronauke, ali i o potrebi da se obnovi veza sa zemljom koju su nasledili od svojih predaka.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
Nakon transplantacije jetre u Istanbulu, uprkos ogromnoj žrtvi prijatelja koji je pokušao da mu spasi život donacijom organa, jerej Bogdan Stjepanović okončao je svoj ovozemaljski život.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Uz molitve poglavara Srpske pravoslavne crkve, sveštenstva, porodice i prijatelja, na večni počinak ispraćena majka bivšeg predsednika Republike Srpske Milorada Dodika.
Jerusalimska patrijaršija tvrdi da je crkvena imovina u Silvanu nezakonito zauzeta i upozorava da bi slučaj mogao da ugrozi prava hrišćanskih zajednica u Svetoj zemlji.
Ubrzan tempo života, stalni pritisci, neizvesnost i preopterećenost dovode do toga da mnogi žive sa osećajem unutrašnje napetosti, umora i gubitka unutrašnjeg mira.
Pravoslavna tradicija uči da najveća opasnost nije u onome što drugi govore ili čine protiv nas, već u tome da dopustimo da tuđa zloba unese nemir u našu dušu.
Devetogodišnji Marko i njegova majka, u blagoslovenom stanju, stajali su u redu pred svetinjom, a onda je dečak napustio kolonu da pomogne nepoznatom detetu koje je plakalo.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
U autorskom tekstu verskog analitičara Bogdana Despotovića, koji prenosimo u celosti, analiziraju se okolnosti incidenta u Atini, reakcija Aleksandrijske crkve i moguće posledice po njen ugled.
Zadužbina kralja Stefana Dečanskog sačuvala je gotovo netaknut izgled, jedinstven freskopis i dokumente koji otkrivaju kako je izgledao život u srednjovekovnoj Srbiji.