ODLAZAK VELIKOG ČUVARA KOSOVSKOG ZAVETA: Preselio se u večnost ugledni svedok istine
Književnik, publicista i borac za Kosovo i Njegoševo duhovno nasleđe, Komnen Bećirović ostavio je za sobom delo koje ne pripada prolaznosti, već istini i Crkvi.
Protojerej-stavrofor Nedeljko Milanović, koji je kao mladi jerej trpeo pritiske komunističkog režima, najveći deo svoje službe proveo je u rasejanju, da bi se pred kraj života vratio u Srbiju i tu završio svoj zemaljski put.
U tišini sremačkog februarskog dana, daleko od okeana uz koje je proveo najveći deo svog svešteničkog veka, protojerej-stavrofor Nedeljko Milanović okončao je svoj ovozemaljski put i usnuo u Gospodu. Došao je u otadžbinu da tu, na zemlji svojih predaka, provede poslednje dane - i upravo tu je, u Sremskoj Mitrovici, u subotu 7. februara 2026. godine, mirno predao dušu Onome kome je služio celim životom.
Rođen je 6. marta 1949. godine u Novom Selu, kod Prnjavora, od oca Ljubomira i majke Vidosave, rođene Bojić. Osnovnu školu završio je u Potočanima, a Bogosloviju Svetog Save u Beogradu 1971. godine. Iste godine venčao se sa Zdravkom u Potočanima, sa kojom je započeo zajednički život obeležen službom, odgovornošću i tihom posvećenošću.
U čin đakona rukopoložen je 7. novembra, a dan kasnije i u čin jereja, rukom episkopa banjalučkog Andreja (Frušića). Kao mladi sveštenik postavljen je za paroha pri hramu Rođenja Presvete Bogorodice u Bosanskom Kobašu, gde je započeo službu u periodu koji Crkvi nije bio naklonjen. Pravo nošenja crvenog pojasa dobio je 21. septembra 1972. godine.
Služeći potom na Kozaračkoj parohiji, pri hramu Svetih apostola Petra i Pavla, zajedno sa porodicom prolazio je kroz godine pritisaka i stalnog nadzora, kada je sveštenička služba često bila praćena sumnjom i omalovažavanjem. I u takvim okolnostima ostao je smiren, postojan i veran, bez javnih istupanja i bez gorčine.
Na sopstvenu molbu dobija kanonski otpust i prelazi u Eparhiju australijsko-novozelandsku, gde je postavljen za paroha pri hramu Svetog Save u Velingtonu. U iseljeništvu, među ljudima opterećenim razdvajanjem od zavičaja, postao je sveštenik kome se verovalo. Činom protonamesnika odlikovan je 12. maja 1986. godine. Njegova služba potom se nastavila u Brizbanu, na Gold Kostu, u Karum Daunsu i Langvarenu.
Posebnu težinu imale su godine nakon uspostavljanja crkvenog jedinstva u dijaspori. Kao paroh pri hramu Svetog Nikole u Brizbanu, suočavao se sa podelama i nepoverenjem koje su se godinama nagomilavale. Radio je strpljivo i nenametljivo, oslanjajući se više na lični primer nego na reči. Za takav pristup i predan rad odlikovan je činom protojereja 28. avgusta 1993. godine.
Od 1995. godine služio je pri hramu Svetog Stefana Dečanskog u Frenkstonu. Ukazom episkopa Save (Jurića) postavljen je i za arhijerejskog namesnika za Zapad Eparhije australijsko-novozelandske. Pravo nošenja naprsnog krsta, koje mu je Sveti arhijerejski sinod dodelio 1999. godine, doživljavao je kao dodatnu odgovornost, a ne kao lično priznanje.
U penziju je otišao iz Langvarena, sa željom da mir potraži u otadžbini, zajedno sa protinicom Zdravkom. U poslednje vreme zdravlje mu se pogoršalo, ali je do kraja ostao pribran i tih, onakav kakav je bio tokom cele službe.
Iza njega su ostali supruga Zdravka, sin Aleksandar, kćer Olivera, kao i trajno sećanje na sina Dragana, koji je ranije preminuo. Ostao je i primer svešteničkog života koji se ne pamti po titulama, već po pouzdanosti, smirenosti i vernosti ljudima kojima je bio poslat.
Opelo će biti služeno u Srbiji. Molitveno sećanje na protojereja-stavrofora Nedeljka Milanovića već živi među njegovim parohijanima, rasutim širom sveta, i u hramovima u kojima je služio, sa nadom da će Gospod primiti njegovu dušu u mir i radost večnog Carstva.
Književnik, publicista i borac za Kosovo i Njegoševo duhovno nasleđe, Komnen Bećirović ostavio je za sobom delo koje ne pripada prolaznosti, već istini i Crkvi. Od Roštislava Švetsa do vladike koji je oblikovao crkvenu službu kroz političke i društvene izazove, kraj njegovog ovozemaljskog života ostavlja dubok trag u životima vernika i pravoslavnoj tradiciji. Kao nastojateljica manastira Ljubostinja više od trideset godina, ostavila je duhovno nasleđe tihe požrtvovanosti, koje ostaje večni putokaz za sve koji traže mir i utehu. U Beogradu se upokojila Mirjana Šakota, žena koja nije tražila slavu, ali je zauvek zadužila srpsku kulturu, Crkvu i pamćenje jednog naroda.
Dostojanstven povratak
ODLAZAK VELIKOG ČUVARA KOSOVSKOG ZAVETA: Preselio se u večnost ugledni svedok istine
UPOKOJIO SE VLADIKA LAZAR: Duhovni vođa koji je decenijama čuvao pravoslavlje u velikim istorijskim previranjima
ODLAZAK MONAHINJE KOJI ZATVARA JEDNO VELIKO POGLAVLJE NAŠE CRKVE: U noći na Krstovdan upokojila se igumanija Hristina
ODLAZAK ČUVARKE NAJVEĆIH SRPSKIH SVETINJA: Ceo život posvetila onome što vredi više od zlata i što ne sme da nestane
Od Jalovika do Amerike, protojereja Petra Miloševića vodio je put vere i služenja – osnivač prve srpske pravoslavne crkve u Majamiju, duhovnik kome se verovalo i čovek čije delo nastavlja da živi kroz generacije koje je okupljao i učio.
U oproštajnom obraćanju, episkop švajcarski deli lične trenutke poslednjih dana svoje majke, zahvalnost za molitve i poruku o duhovnoj svetlosti koja prati odlazak iz ovog života u večnost.
U Svetovaznesenskom hramu služena je zaupokojna liturgija uz prisustvo više arhijereja Srpske pravoslavne crkve, dok je patrijarh besedio nad odrom upokojenog Stojana Sladojevića.
U Crkvi Svetog Đorđa pod Goricom služeno je opelo monahinji Hristini (Rabrenović), koju su vernici pamtili po požrtvovanosti, molitvi i decenijama služenja bez želje za priznanjima.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Na Krstovdan u manastiru Blagoveštenje kablarsko biće održana svečanost 11. drvorezbarske kolonije "Krst patrijarha Pavla", uz izložbu ručno izrađenih krstova i dodelu nagrada učesnicima.
Krsna slava Hrama Rođenja Presvete Bogorodice proslavljena je liturgijom, molitvom i slavskom trpezom, a mitropolit dabrobosanski u besedi je govorio o milosti Božjoj i značaju Presvete Bogorodice u istoriji spasenja ljudskog roda.
Praznik je počeo liturgijom u manastiru i besedom sveštenika Jovana Cvetkovića o veri i istrajnosti svetih Joakima i Ane, a potom je ulicama grada prošla svečana litija.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.