Sećanje na upokojene prirodan je deo života i vere.
Neretko se dešava da ljudi sanjaju svoje preminule bližnje, što kod nekih izaziva uznemirenost, naročito kada se ti snovi ponavljaju.
U tim trenucima javlja se dilema da li su to samo odrazi sećanja, tuge i čežnje ili nam naši bližnji pokušavaju kroz snove nešto da poruče.
Upravo takvo pitanje postavio je jedan vernik na sajtu Svetosavlje, tražeći savet kako da razume učestale snove o dragim osobama koje više nisu među živima.
On navodi da često sanja pokojne - neke o kojima svakodnevno razmišlja poput svog oca, ali i one koji mu tek povremeno dođu u misli.
Pita se da li je to znak da treba da im zapali sveću i uputi molitvu, kao i kada i gde je to najbolje učiniti -odmah sutradan, na zadušnice, u crkvi, kod kuće ili na groblju.
Takođe priznaje da, kada pali sveće, s pokojnicima "razgovara", kao da su pored njega, pa ga zanima da li je takva praksa ispravna i postoje li pravila koja Crkva preporučuje.
Shutterstock/Evgeniy Medvedev
Uvek se treba moliti za upokojene
U odgovoru sveštenika Dragana naglašava se da je sećanje na upokojene prirodan deo života i vere:
- U Crkvi se kaže da naši mrtvi nisu mrtvi dok god ima nas da ih se sećamo. Sasvim je normalno da se čovek seti svojih dragih i milih koji nisu telesno više s nama, a i onda nije ni neobično da ih sanjamo.
On posebno ukazuje na značaj molitve i crkvenog pominjanja, naročito u dane, kao što su Zadušnice:
- Treba se umrlih setiti, posebno na zadušne dane… Treba doći u hram, dati imena upokojenih da se pominju na proskomidiji i na pomenu koji se vrše toga dana.
Sveštenik dalje objašnjava da vernik može i mimo tih dana da se moli za svoje bližnje:
- Naravno, ti uvek možeš da se javiš tvome svešteniku i kad god imaš želju, možeš da skuvaš pšenicu i odneseš u crkvu da ti sveštenik očita parastos ili da on izađe na grob da to isto učini.
Posebno se ističe simbolika koljiva, odnosno kuvanog žita:
Profimedia
Koljivo označava telo pokojnika
- Kuvana pšenica simboliše telo pokojnika… Ako zrno pšenice padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, rod mnogi donosi. To znači da je koljivo simbol smrti i vaskrsenja, simbol nade u večni život i besmrtnost ljudskog bića.
Na kraju, sveštenik upućuje vernika na suštinu pravoslavnog odnosa prema upokojenima:
- Sve u svemu, nama ostaje da se za naše upokojene molimo kad god imamo potrebu i, naravno, na svim bogosluženjima.
Otac Aleksandar kaže da san može da bude neka vrsta introspekcije za čoveka, ali opet, saglasno predanju svetih otaca, ali i obazrovosti koja je uvek potrebna, uvek se treba obratiti duhovnika kad neko sanja snove koje su ih na ovakav način uznemirili.
U pravoslavlju snovi nisu puki predznaci, već duhovne poruke – ali ne dolazi svaka od Gospoda. Evo po čemu prepoznati da li je san blagoslov ili iskušenje koje vodi u propast.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Uobičajeno je da se Sveta tajna kštenja prima u detinjstvu, ali odrasli koji se nisu ranije krstili mogu to učiniti u bilo kom životnom dobu - uključujući i trudnice.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.