KO UPOKOJENOM PALI SVEĆU, A KO GA KUPA I KAKO: Sveštenik otkriva kako se najbliži spremaju za sahranu
Čim se čovek na samrtnoj postelji počne razdvajati sa dušom, priprema se sveća koja se pali, i stavlja iznad njegove glave, ili mu se stavi u ruke.
Pogrebni krst je najčešće izrađen od drveta i na njemu se ispisuju osnovni podaci o pokojniku: ime i prezime, kao i godina rođenja i smrti.
Pogrebni krst je privremeno ili trajno obeležje koje se postavlja na grob preminule osobe, najčešće u hrišćanskoj tradiciji. On ima duboko versko, simboličko i običajno značenje, posebno kod pravoslavaca.
Krst se postavlja na grob kao znak vere u Hrista i verovanja u večni život. U hrišćanskom učenju, krst predstavlja stradanje, ali i nadu u vaskrsenje, pa se njegovim postavljanjem izražava uverenje da smrt nije kraj, već prelazak u večnost. Zbog toga se pokojnik sahranjuje s krstom kao znakom pripadnosti veri i zajednici kojoj je pripadao za života.
Pogrebni krst je najčešće izrađen od drveta i na njemu se ispisuju osnovni podaci o pokojniku: ime i prezime, kao i godina rođenja i smrti. S njim se ispraća pokojnik, a nakon sahrane ostavlja se na grobu kao obeležje da pokojnik tu počiva.
U praksi, krst najčešće ostaje na grobu do podizanja trajnog nadgrobnog spomenika, što se često dešava nakon godinu dana, kada prođe period žalosti. U nekim sredinama krst se zadržava i duže, a ponekad se ugrađuje ili postavlja uz sam spomenik kao trajni simbol.
Međutim, otac Dejan Krstić, odgovarajući na pitanje jedne vernice šta bi trebalo uraditi s pogrebnim krstom po podizanju spomenika prema crkvenim pravilima, kratko i jasno je rekao:
- Razorne se malo zemlja sa groba i krst se zakopa plitko u grob, gde će polako satrunuti. Ni u kom slučaju ga ne treba bacati.
Čim se čovek na samrtnoj postelji počne razdvajati sa dušom, priprema se sveća koja se pali, i stavlja iznad njegove glave, ili mu se stavi u ruke. Po hrišćanskom verovanju, smrt je prelazak iz ovozemaljskog privremenog života u nebeski večni život. i zato se svaki vernik celoga svoga života priprema za taj prelazak Za našu Crkvu, za obred sahrane, uz opelo, potrebni su jedino sveća, žito i vino. Sveštenici često ukazuju da se na sahranama prave greške koje narušavaju njenu svetost.
KO UPOKOJENOM PALI SVEĆU, A KO GA KUPA I KAKO: Sveštenik otkriva kako se najbliži spremaju za sahranu
OVO SVAKI ČOVEK PRE SMRTI TREBA DA OBEZBEDI ZA SVOJU SAHRANU: Mnogi to ne znaju, ali crkvena pravila su jasna
OVO JE NAJČEŠĆA GREŠKA KOJU SRBI PRAVE NA SAHRANAMA! Otac Predrag kaže da se time rugamo pokojnicima
"NE RADITE TO NA SAHRANAMA, VELIKI JE GREH!" Otac Georgije o neoprostivoj grešci na pogrebima zbog koje ni porodica ni upokojeni ne mogu da dobiju utehu i milost
Crni barjak i crnina kad neko blizak umre predstavljaju znak tuge i poštovanja prema preminulom, ali spadaju u domen običaja.
Veliki svetitelj našeg vremena objašnjava zašto put ljubavi smatra kraćim i bezbednijim, čak i kada se čovek suočava sa sopstvenim slabostima i iskušenjima.
Vernica Natalija nasledila je ikonu "Smolenska Odigitrija", koja se u njenom domu čuva generacijama, ali se zbog troškova kod notara našla pred odlukom koja joj nije bila laka.
Ispod poda svetinje u Jerusalimu pronađeni su ostaci drevnog kamenoloma, uklesani grobovi i tragovi vrta, a svetogorski starac podseća na dublji smisao svetog znamenja koje je kroz vekove ostalo središte hrišćanske vere.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U Pećkoj patrijaršiji raste crni dud star oko 750 godina koji čuva narodna kazivanja o opstanku i obnovi srpskog naroda na Kosmetu.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
U prazničnoj besedi vladika Ilarion govorio o Krstu kao putokazu koji vraća Hristu, dok je poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao na dobro, vrlinu, žrtvu, darivanje i jedinstvo među ljudima.
Pouka svetogorskog starca govori o monahu koji je pokušao da se skloni pred napadima demona, ali i o onome što se od vernika traži u trenutku kada ga savladaju strah, nemir i osećaj nemoći.
U središtu je jerarh koji uzdiže Krst, ali pažnju privlače i dve carske ličnosti i dvojica đakona. Stručni izvori objašnjavaju šta predstavljaju i kako je nastala ova upečatljiva kompozicija.