Božić nije samo svečana trpeza, nego pre svega izraz nebeske tolerancije prema ljudima. To je molitveno sećanje na trenutak kada Bog, Trojični, odlučuje da Sin Božiji postane sličan ljudima, istovetan u svemu osim u grehu, da poživi među nama – „nas i našeg spasenja radi“, kako čitamo u Simvolu vere. Vrhunac te ljubavi, vrhunac Božije milosti, doživljavamo u Vaskrsenju Hristovom, istakao je protojerej-stavrofor dr Miloš Vesin tokom predavanja u Zagrebu.
Pored sveštenstva i vernog naroda, predavanju je prisustvovao i episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske.
Tolerancija i trpljenje u hrišćanskom životu
Otac Miloš je objasnio da tolerancija nije samo pojam sociologije ili psihologije, niti isključivo filozofije. „Možemo je posmatrati kroz medicinu – da li telo toleriše lek; kroz mašinstvo i građevinarstvo – da li struktura može da podnese određeni teret. Ali nama bliže jeste trpljenje. Jedan filozof je rekao: tolerancija je podnošenje nepodnošljivog“, rekao je prota.
Istovremeno, naglasio je da je prag tolerancije sve manji jer ljudi teško podnose sami sebe – jer nisu dovoljno upoznali sopstvenu prirodu. „Hristos nas u Jevanđeljima uči: 'Ko pretrpi do kraja, taj će se spasiti.' Trpljenje, odnosno podnošenje, jeste hrišćanski vid tolerancije“, objasnio je.
Prava poruka Božića: prihvatanje različitosti
Trpljenje, kako je dodao, ne znači samo suočavanje sa neprijatnim ili protivnim našem sistemu vrednosti, već i objektivno prihvatanje različitosti: drugih ljudi, mišljenja, uverenja i sklonosti u svim oblastima života.
Božić, u svetlu ovih reči, postaje prilika da ljubav i strpljenje pokažemo svakodnevno, da razumemo i prihvatimo drugoga, i tako, u malim gestovima, doživimo Božiju milost.
Praznik Rođenja Hristovog, koji Srpska pravoslavna crkva obeležava 7. januara, ne govori o sili i sjaju, već o tišini, smirenju i nadi koja već dva milenijuma iznova ispituje čoveka i njegov odnos prema Bogu i drugima.
Od povratka sa liturgije i lomljenja česnice do molitve, zajedništva i jela pripremljenih s merom - priča o prazničnoj trpezi koja ne počiva na obilju, već na smislu, zahvalnosti i porodičnoj slozi.
Sabrani verni narod donosili su ikone i sveće, i strpljivo čekali trenutak kada će se oglasiti „Mir Božji, Hristos se rodi!“
U besedi za praznik Hristovog Rođenja, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas vodi od prestola slave do vitlejemske pećine, pokazujući kako tišina Božića govori o Božijoj ljubavi prema čoveku više nego ijedna reč.