Protojerej Vladimir Dolgih razbija raširene zablude i objašnjava u kojim situacijama je bolje ne prihvatiti kumstvo nego ga nositi samo kao praznu formu.
Postoje pozivi koji obraduju, ali i oni koji u čoveku probude tihu nelagodu. Među njima je i poziv na kumstvo. U narodu se često govori da se kumstvo „ne odbija“, da je to gotovo zavet koji se ne preispituje. Ima i onih koji tvrde da je greh odbiti kumstvo. Ipak, mnogi vernici, ostavljeni sami sa sopstvenom savešću, pitaju se: da li je greh reći „ne“? Ili je, naprotiv, ponekad poštenije i odgovornije upravo to?
- Kumstvo se može odbiti, to nije greh, a u nekim slučajevima čak je i potrebno.
Već u toj rečenici sadržano je razbijanje jedne duboko ukorenjene zablude. Ne zato što kumstvo nije važno, naprotiv - nego baš zato što jeste.
Kada forma zameni suštinu
Otac Vladimir objašnjava da razlozi za odbijanje mogu biti i objektivni i subjektivni. Kao primer navodi situaciju koja, nažalost, nije retka: kakvog smisla ima pristati da budete kum detetu koje roditelji krštavaju samo „da ne bude uroka“, a pri tom uopšte ne nameravaju da žive hrišćanskim životom?
Shutterstock, Republika
Sveta tajna kršštenja
- Kakvog smisla ima pristati da budete kum detetu koje roditelji krštavaju iz razloga „tako treba“ ili „da ne bude uroka“, a uopšte ne nameravaju da vode hrišćanski način života? Jer dete pre svega vaspitavaju otac i majka njihov autoritet je najznačajniji - naglašava otac Vladimir.
Drugim rečima, kumstvo nije magijski čin koji sam po sebi nešto garantuje. Ono ima smisla samo ako postoji stvarna želja da dete raste u veri. Ako toga nema, kum se lako pretvara u puki ukras crkvenog obreda.
Nisu svi razlozi spoljašnji - neki su duboko lični
Ali, dodaje otac Vladimir, postoji i druga strana, ona lična ljudska.
- Može se ne pristati na kumstvo i iz čisto subjektivnih razloga ako su vam ti ljudi slabo poznati ili su vam duhovno daleki.
U takvom slučaju, svako opštenje postaje napor, a taj napor se neminovno preliva i na samu suštinu kumovske službe. Jer kumstvo nije jednokratan događaj, već dug i ozbiljan put.
Kada čovek iskreno prizna da nema snage
Postoji i još jednostavniji, ali često prećutani razlog: osećaj da čovek jednostavno nema snage da ponese tu odgovornost. I to, kako naglašava sveštenik, nije slabost, već poštenje. Ako neko unapred zna da neće moći da bude istinski oslonac detetu, zar nije časnije to i reći?
Kao živu ilustraciju, otac Vladimir navodi primer kume svoje ćerke. Ona je više puta odbijala predloge da bude kuma.
- Kuma moje ćerke više puta je odbijala predloge da krsti decu svojih poznanika, smatrajući da je bolje biti dobra kuma jednom detetu nego loša nekolicini. Ja je u tome samo podržavam - kaže otac Vladimir.
Regionalna informativna služba Ukrajine
Sveštenik Vladimir Dolgih
Odgovornost je veća od običaja
U svemu tome, podseća, ključna reč je odgovornost. Uloga kuma nije počasna titula, već služenje. A gde ima stvarne odgovornosti, mora postojati i mogućnost da se kaže „ne“, ako čovek zna da tu odgovornost neće moći da iznese.
Zato otac Vladimir i podvlači:
- Misao da je odbiti kumstvo greh nije ništa drugo do crkvenjačka praznoverica.
Možda je, na kraju, pravo pitanje ne da li smemo da odbijemo kumstvo, već da li smemo olako da ga prihvatimo. Jer kumstvo nije teret koji se nosi iz pristojnosti, nego zavet koji se živi. A zaveti, ako su istinski, ne sklapaju se iz straha - već iz zrelosti.
Ako roditelji nisu venčani, oni čine prema hrišćanstvu greh, i tada je čak poželjno dete i krstiti jer se samim činom krštenja sa deteta spiraju i grehovi predaka.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Duhovski ponedeljak po starom i po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Justina, mučenika, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dok se globalni odnosi lome na ekonomiji i sili, pouka Starca Pajsija Svetogorca otvara tvrdnju koja menja ugao posmatranja: istoriju ne određuju oni koji izgledaju najmoćnije, već poredak koji ostaje izvan njihove kontrole.
Tokom obeležavanja godišnjice pada Carigrada, turski predsednik poručio je da čežnja za osvajanjem nikada neće nestati iz srca nacije i pred hiljadama okupljenih recitovao stihove iz Kurana u Aja Sofiji.
Na dan kada je suočen sa pretnjom stradanja u vreloj vodi, Sveti Patrikije ostaje nepokolebljiv u veri, a zajedno sa svojim saborcima završava život kao mučenik, ne odričući se Hrista.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Kum je svedok pred Bogom, posrednik između živih i mrtvih predaka i neko, kao posrednik između čoveka i Gospoda, treba da vodi računa o duhovnom uzdignuću onoga koga krsti.
Dok se globalni odnosi lome na ekonomiji i sili, pouka Starca Pajsija Svetogorca otvara tvrdnju koja menja ugao posmatranja: istoriju ne određuju oni koji izgledaju najmoćnije, već poredak koji ostaje izvan njihove kontrole.
Tokom obeležavanja godišnjice pada Carigrada, turski predsednik poručio je da čežnja za osvajanjem nikada neće nestati iz srca nacije i pred hiljadama okupljenih recitovao stihove iz Kurana u Aja Sofiji.
Prema rečima moskovskog mitropolita iz 19. veka, čovek pred putirom ne stoji kao pred simbolom, već pred ognjem koji preobražava greh, leči unutrašnje rane i otvara perspektivu večnog života.
Iz manastira Vatoped dopremljene su dodatne osveštane trakice, pa će svi vernici koji dolaze u Hram Svetog Save, nakon poklonjenja Časnom pojasu, moći da prime ovaj blagoslov.
Otvarajući predavanje igumana Jefrema, patrijarh srpski saopštio blagu vest da se boravak Časnog pojasa produžava zbog velikog broja vernika koji danima pristižu iz cele Srbije i regiona.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Arhijerejska liturgija, litija oko crkve Svete Trojice i molitveno jedinstvo monaštva, sveštenstva i vernog naroda obeležili su hramovnu slavu Donjeg Ostroga, uz poruku o prisustvu i delovanju Svetog Duha u Crkvi.