U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU KRSTOVDANSKE I BOGOJAVLJENSKE VODICE I KAKO SE ONE KORISTE: Oci Crkve razrešili sve dileme
Razlika između Krstovdanske i Bogojavljenske vodice ne leži u "jačini“ vode, već u razlogu zbog kojeg se osvećuje.
Šta se zaista dešava u hramovima u ove dane, zašto se voda ne svodi na „lek za sve“ i kako Crkva gleda na agijasmu, njenu snagu i njenu svrhu u životu vernika.
Osvećenje vode uoči Bogojavljenja, odnosno Krštenja Gospodnjeg, kao i na sam praznik, jedno je od najposećenijih bogosluženja u godini. U te dane u hramove dolaze ne samo oni koji redovno učestvuju u crkvenom životu, već i ljudi koji u crkvu dolaze ređe. Mnogi se unapred snabdevaju raznim posudama kako bi se kući vratili sa svetom vodom. Međutim, kako se sa ovom svetinjom treba ophoditi i zbog čega se ona daje - to ne znaju svi. Neko veruje da je dovoljno uzeti jedan gutljaj i da će se u životu sve srediti. Neko vodi pripisuje gotovo čudotvornu moć, pretvarajući je u sredstvo „protiv svega lošeg“. A šta zapravo predstavlja voda koja se osvećuje na praznik Bogojavljenja?
U crkvenoj terminologiji voda koja se osvećuje u dane Bogojavljenja naziva se agijasma. To je grčka reč: "αγίασμα", što doslovno znači "svetinja", "osvećenje" ili "ono što je učinjeno svetim". U bogoslužbenim knjigama ova reč se najčešće prenosi srpskim slovima, bez prevođenja, dok se u objašnjavajućim tekstovima ponekad prevodi kao "svetinja" ili "sveta voda".
Agijasma je voda koja se osvećuje tokom posebnog čina zvanog veliko osvećenje vode. Taj čin se vrši isključivo u vezi sa praznikom Bogojavljenja: u navečerje praznika, uoči Bogojavljenja (18. januar) i na sam dan praznika (19. januar), tokom bogosluženja - najčešće na završetku liturgije. Reč je o jednoj i istoj velikoj svetinji: krštenjska voda oba dana povezana je sa sećanjem na isti događaj - Krštenje Gospodnje u Jordanu.
Osvećuje se, ali to je malo osvećenje vode. U njemu Crkva moli Boga da blagoslovi vodu za svakodnevne potrebe: za zdravlje, blagostanje, pomoć u različitim životnim okolnostima, kao i za osvećenje doma i rada. Malo osvećenje vode može se vršiti tokom cele godine, na molbu vernika - u hramovima, domovima, bolnicama ili preduzećima. Nasuprot tome, čin velikog osvećenja vode ima poseban i jedinstven smisao, i vrši se samo u vezi sa praznikom Bogojavljenja - u njegovo navečerje i na sam dan praznika.
Još u vreme Starog zaveta voda se koristila kao simbol očišćenja i obnove. Kroz umivanja i pogruženja u vodu čoveku se ukazivalo da je svet ranjen grehom i da mu je potreban preporod, isto kao što i čovek sam traži očišćenje. Upravo to čini Hristos Spasitelj kada na dan Bogojavljenja ulazi u vode Jordana. Njemu samome nije bilo potrebno nikakvo očišćenje - jer je bezgrešan. Ipak, silazeći u vodu, Hristos osvećuje svu vodenu prirodu, a kroz nju i čitavu tvarnu tvorevinu, ranjenu grehom. Pogružavajući se u vodu, Hristos uzima na Sebe grehe sveta. Izlazeći iz vode, otvara put novom životu za svakog čoveka koji u tajni Krštenja umire za greh i rađa se za pravedni život u Hristu. Bogojavljenska voda vezana je upravo za ovaj događaj - za Krštenje Gospodnje i osvećenje celog sveta.
I da, i ne. S jedne strane, agijasma nije magijski napitak. Ona ne deluje sama po sebi, kao automatski mehanizam. Njena snaga nije u hemijskom sastavu, već u blagodati Božijoj, koja se preko ove svetinje daje onima koji se sa verom obraćaju Bogu. S druge strane, to jeste posebna voda. Nad njom se čitaju duboke i sadržajne molitve u kojima Crkva moli Boga da osveti vodu, „da joj podari blagodat izbavljenja i blagoslov Jordanski“, da je učini sredstvom očišćenja, isceljenja i zaštite od zlih sila. U tim molitvama Crkva se seća čitave istorije spasenja - od stvaranja sveta do Krštenja Hrista u Jordanu - i moli Boga da „siđe Duhom Svetim“ na vodu, da iz nje ukloni svako dejstvo neprijatelja i da je učini nositeljkom blagodati.
Prema agijasmi je potreban naročito pažljiv i bogobojažljiv odnos. Krštenjska voda se obično čuva u čistoj posudi, pored ikona. Ne stavlja se na pod, ne drži na neurednim mestima i ne koristi za obične kućne potrebe. Svetu vodu je uobičajeno uzimati natašte - po nekoliko gutljaja, uz molitvu. Može se piti svakodnevno, ali i u naročito važnim ili teškim trenucima života, moleći Boga za pomoć, ukrepljenje i isceljenje. Tom vodom se kropi dom, radno mesto i predmeti vezani za život čoveka. Važno je imati na umu: mi ne „dezinfikujemo“ stvari magičnom tečnošću, već molimo Boga da uđe u naš život i osveti ga. Ako je čovek bolestan, krštenjska voda se daje pomalo, uz molitvu za zdravlje. Najvažnija je vera i obraćanje Bogu, a ne količina.
Da, po milosti Božijoj sveta voda može doprineti isceljenju, ali njeno dejstvo nikada nije automatsko niti zagarantovano. Sveta voda je znak nove stvarnosti, već otkrivene u palom svetu. Primajući je, čovek ne „koristi“ Boga, već Mu poverava svoj život. Blagodat Božija deluje tajanstveno i slobodno, ne po ljudskim predstavama. Nekada Gospod preko svete vode daruje vidljivo telesno isceljenje. Nekada daje unutrašnju snagu da se bolest podnese. Nekada donosi pokajanje, pomirenje sa bližnjima ili promenu života. U svim tim slučajevima izvor je jedan - ljubav Božija. Oblik u kojem se darovi očituju ne određuje čovek, već Bog. Vernik koji veruje Bogu spreman je da ih primi sa zahvalnošću i smirenjem.
Takva svedočanstva postoje još od IV i V veka. Hrišćani su primećivali da voda osvećena na praznik Bogojavljenja može da se čuva veoma dugo, čak i godinama, ostajući sveža i pogodna za upotrebu. Sveti Jovan Zlatousti pisao je da voda osvećena na Bogojavljenje dugo ostaje „nepromenjena i sveža“ i da po svojim svojstvima „nimalo ne zaostaje za vodama tek zahvaćenim iz izvora“. I danas se često čuju svedočanstva da se krštenjska voda, čuvana sa pobožnim strahopoštovanjem, ne kvari godinama.
U praksi vernici često postupaju ovako: malo agijasme dodaju u veću količinu čiste vode, dobro izmešaju i tako dopunjuju zalihu svete vode u kući. To je pobožan običaj, zasnovan na poverenju u dejstvo blagodati Božije. Prema takvoj „razblaženoj“ svetoj vodi treba se odnositi sa istim strahopoštovanjem kao prema prvobitnoj agijasmi: čuvati je uredno i uzimati sa molitvom.
Razlika između Krstovdanske i Bogojavljenske vodice ne leži u "jačini“ vode, već u razlogu zbog kojeg se osvećuje. Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje. Sveštenik Jovica Vukasović otkriva značenje ovih prazničnih dana, te običaja koji čuvaju tradiciju. Dok mnogi veruju u priče o ispunjenju želja tokom bogojavljenske noći, pravoslavlje podseća da je ovaj dan posvećen molitvenom sećanju na Hristovo krštenje, Božiju objavu ljudima i učenju o veri i Božijoj volji. Pravoslavna crkva 19. januara obeležava Krštenje Isusa Hrista, događaj u kome se otkriva Tajna Trojstva, dok osvećena voda, postaje znak Božje blizine, duhovne snage i početka unutrašnje obnove svakog čoveka. Stotine plivača učestvovalo u ledenoj Dunavskoj vodi u tradicionalnom plivanju koje okuplja vernike i građane.
2. U čemu je posebnost bogojavljenske vode?
3. Zar se voda ne osvećuje i na molebnima tokom cele godine?

4. Kakav je to smisao?
5. Znači li to da bogojavljenska voda ima posebna svojstva?
6. Kako se treba odnositi prema toj velikoj svetinji?

7. Može li bogojavljenska da isceli?
8. Kažu da se dugo ne kvari…
9. Šta raditi kada bogojavljenske ponestane?
U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU KRSTOVDANSKE I BOGOJAVLJENSKE VODICE I KAKO SE ONE KORISTE: Oci Crkve razrešili sve dileme
KAKO PRAVILNO OBELEŽITI KRSTOVDAN I BOGOJAVLJENJE: Evo šta je zaista važno, a šta nije obavezno u ove svete dane
VAŽNIJE OD OBIČAJA: Otac Jovica objašnjava zašto su Krstovdan, Bogojavljenje i praznik Svetog Jovana Krstitelja - jedna celina
“NE ČEKAJTE NOĆAS PONOĆ NA PROZORU”: Teolog Marko Radaković upozorava na opasnost “saveta” da na Bogojavljenje zamišljamo želje pod otvorenim nebom
DANAS JE BOGOJAVLJENJE: Praznik koji se ne završava izlaskom iz hrama
STUDENTKINJA MAŠA PRVA DOPLIVALA DO ČASNOG KRSTA U ZEMUNU: Vera jača od ledenog Dunava (VIDEO)
Đakon Svetojovanjskog hrama objašnjava kako običaji uoči ova dva sveta dana često nisu u skladu sa suštinskim učenjima hrišćanske vere.
Molitveno sećanje na Hristovo krštenje na Jordanu i glas koji je odjeknuo sa nebesa svake godine iznova sabira vernike u hramovima, dok osvećena voda iz crkve postaje veza između vere i svakodnevnog života u srpskim domovima.
Praznik Krštenja Hristovog u hramu Svetog Save protekao je u znaku snažne poruke poglavara Srpske pravoslavne crkve o veri koja ne beži od sveta, već ga preobražava.
Stefan Popović zaplivao je sa društvom na plaži u Australiji i, u hladnim talasima kod Geelonga, pokazao da se praznik i tradicija ne vezuju za geografiju, već za veru koja putuje zajedno sa čovekom.
Stefan Popović zaplivao je sa društvom na plaži u Australiji i, u hladnim talasima kod Geelonga, pokazao da se praznik i tradicija ne vezuju za geografiju, već za veru koja putuje zajedno sa čovekom.
Crkva nas uči da se istinska snaga ne rađa iz samodovoljnosti, već iz smirenja i svesti da bez Boga ne možemo ništa učiniti.
Stotine plivača učestvovalo u ledenoj Dunavskoj vodi u tradicionalnom plivanju koje okuplja vernike i građane.
Na Zlatarskom jezeru jutros je zabeležen trenutak hrabrosti i vere – dok su hladni talasi škripali pod rukama plivača, publika je ispratila osmeh i odlučnost mladog pobednika.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Crkva Hristovog Rođenja jedna je najstarijih sačuvanih hrišćanskih crkava na svetu, podignuta u 4. veku, u vreme cara Konstantina.
Broj zlatnika simbolizuje godine Isusa Hrista, a vernici veruju da pronalazak dukata donosi blagoslov i napredak za narednu godinu.
Na Zlatarskom jezeru jutros je zabeležen trenutak hrabrosti i vere – dok su hladni talasi škripali pod rukama plivača, publika je ispratila osmeh i odlučnost mladog pobednika.
Razlika između Krstovdanske i Bogojavljenske vodice ne leži u "jačini“ vode, već u razlogu zbog kojeg se osvećuje.
Nakon bogosluženja, sveštenik baca Krst u reku, jezero ili neku drugu vodu, a vernici plivaju kako bi do njega stigli.