U pravoslavnom hrišćanskom učenju pitanje imetka i pomoći drugima ne posmatra se kao stvar lične procene ili dobre volje, već kao moralna i duhovna obaveza.
Čoveku je dozvoljeno da ima onoliko koliko mu je potrebno za život, ali sve što prelazi tu meru podrazumeva odgovornost prema onima koji žive u oskudici. Nepravda ne nastaje samo kada se drugome nešto oduzme, već i kada se uskraćuje ono što mu je neophodno, a moglo bi biti dato.
Beda, glad i siromaštvo nisu samo društveni problemi, već i pokazatelji odnosa ljudi prema zapovesti ljubavi. Kada neko nema osnovna sredstva za život, a drugi pored njega čuvaju višak koji ne koriste ili dopuštaju da propadne, tada se narušava osnovni hrišćanski poredak. Pravoslavno predanje jasno uči da se čovek ne može opravdati time što formalno nikome nije učinio zlo, ako je svesno zanemario dobro koje je mogao da učini.
Sveti oci naglašavaju da dobra koja propadaju, kvare se ili se bacaju nemaju nikakvu vrednost ako nisu upotrebljena na korist onih kojima su potrebna. Hrana koja se ne podeli sa gladnim, odeća koja stoji dok se neko smrzava, novac koji se gomila bez svrhe – sve to svedoči o pogrešnom odnosu prema darovima koji su dati na korišćenje, a ne na zadržavanje.
U tom smislu, koristoljublje se ne ogleda samo u sticanju i gomilanju, već i u odbijanju da se podeli ono što može da pomogne drugome. Čovek tada ne čuva svoje, već zadržava ono što je namenjeno zajedničkoj koristi.
Takvo ponašanje Crkva smatra težim oblikom greha, jer se u njemu svesno zanemaruje potreba bližnjega, dok se istovremeno dopušta propadanje materijalnih dobara.
Zbog toga pravoslavno učenje jasno ukazuje da je uskraćivanje pomoći onima koji žive u bedi oblik nepravde i duhovne tvrdoće, naročito kada se radi o stvarima koje neminovno prolaze i nestaju.
Na to je ukazivao i Sveti Vasilije Veliki:
"Najgora vrsta koristoljublja je: ne davati onima koji žive u bedi – ono što može da propadne!"
Mitropolit Antonije Blum ostavio je za sobom riznicu beseda i svedočanstava koja nas podsećaju da se vera najdublje pokazuje onda kada smo spremni da damo i ono što nam je poslednje.
Gnev se u svetootačkom učenju smatra jednom od najrazornijih strasti, jer pomračuje um, uznemirava srce i razbija mir duše.
Čovek može sakriti svoje postupke od drugih, može se predstaviti drugačijim nego što jeste, ali ne može sakriti misli, želje i dela pred Bogom.
Posle božićne liturgije u Moskvi, poglavar Ruske crkve govorio je o grehu koji se proglašava vrlinom, slobodi bez granica i civilizacijskom sukobu koji se više ne može sakriti.