ON JE SRPSKOM NARODU DAO HRIŠĆANSKU DUŠU: Danas slavimo Svetog Savu - prosvetitelja i prvog srpskog arhiepiskopa
Sava je izdejstvovao kod cara i patrijarha nezavisnost srpske crkve, i postao prvi arhiepiskop srpski.
Marko Jevtić objašnjava kako bogoslužbeni poredak, a ne puka računica datuma, određuje kada svetitelj zaista dobija svoje mesto u kalendaru i zašto je u tom izboru suština važnija od forme.
U crkvenom kalendaru nema ničeg slučajnog, ali ima mnogo toga što se ne vidi na prvi pogled. Tako i Savindan - jedan od najsnažnijih stubova našeg pamćenja - ne stoji tamo gde bismo ga, vođeni prostom logikom datuma, očekivali. Sveti Sava se upokojio 25. januara, ali ga Crkva slavi 27. januara. Dva dana razlike deluju kao sitnica, a u stvari otvaraju važno pitanje: zašto se prvi arhiepiskop srpski ne proslavlja na dan smrti, kao gotovo svi drugi svetitelji?
Odgovor na to pitanje daje sveštenik Marko Jeftić, i on vodi pravo u samo središte crkvenog poretka i smisla bogosluženja.
Otac Marko podseća da je Sveti Sava preminuo 25. (12. po starom kalendaru) januara 1236. godine u tadašnjoj bugarskoj carskoj prestonici Velikom Trnovu, od posledica upale pluća. Ipak, datum molitvenog proslavljanja u Crkvi pomeren je na 27. januar. Razlog nije ni istorijski hir ni naknadna korekcija, već bogoslužbeni red: trebalo je da se do kraja završi praznični krug Bogojavljenja, čije je Odanije 26. januara.

- Datum molitvenog proslavljanja pomeren je sa 25. na 27. januar, kako bi prošla bogoslužbena proslava Bogojavljenja, čije je Odanije, tj. završetak proslavljanja, 26. januara. To je učinjeno da bi proslava Savindana bila bogoslužbeno kompletna i neometana himnografijom i bogoslužbenom proslavom Bogojavljenja - objašnjava otac Marko.
On zatim skreće pažnju na još jednu važnu stvar: Crkva ne meri praznike samo kalendarom, nego smislom koji nose.
- I kao što Božić ne proslavljamo na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, već na dan na koji je Crkva želela da pokaže da je Hristos jedino Nepobedivo Sunce, kao što datum Vaskrsa određujemo astronomski, tako i Savindan slavimo ne na dan smrti, već na dan u koji je ovaj svetitelj mogao da ima službu i proslavljanje koje zaslužuje. Suština je mnogo bitnija od forme.
U tome je i ključ cele stvari. Savindan nije pomeren da bi bio "zgodniji", već da bi bio potpun. Ne slavi se datum, nego svetitelj. Ne obeležava se trenutak smrti, nego prisustvo koje traje. I zato Sveti Sava u crkvenom kalendaru ne stoji tamo gde bi stajao po ljudskoj logici, nego tamo gde može da se proslavi onako kako dolikuje - bez žurbe, bez preklapanja, sa punim glasom Crkve. Ako je nečiji život bio u službi smisla, a ne forme, onda je prirodno da se i njegov praznik pamti na isti način.
Sava je izdejstvovao kod cara i patrijarha nezavisnost srpske crkve, i postao prvi arhiepiskop srpski. U kratkoj poruci prvog srpskog arhiepiskopa krije se odgovor na nemir, svađe i sitne pobede koje nas troše - pouka koja ne traži da budemo jači od drugih, već da pobedimo sebe. Stjuardesa koja je preživela nemoguće pronašla je snagu u veri i ikoni Svetog Save, čineći Savindan danom svog spasitelja. Na praznik prvog srpskog arhiepiskopa, vernici imaju priliku da kroz molitvu koju je napisao vladika Nikolaj Velimirović pronađu unutrašnji mir, snagu, zajedništvo i dobiju blagoslov.
ON JE SRPSKOM NARODU DAO HRIŠĆANSKU DUŠU: Danas slavimo Svetog Savu - prosvetitelja i prvog srpskog arhiepiskopa
SAMO OVE DVE STVARI KADA BI NAUČILI – SRBI BI ŽIVELI U MIRU, LJUBAVI I BLAGOSTANJU: Sveti Sava nam je ostavio amanet, još samo da ga poslušamo
ČUDO BOŽJE NA 10.000 METARA IZNAD ZEMLJE – KAKO JE SVETI SAVA SPASAO VESNU VULOVIĆ: Nakon što je jedina preživela pad aviona, svaki naredni Savindan je slavila
DANAS SE NAD SRBIJOM OTVARAJU VRATA NEBESKOG SVETA: Molitva Svetom Savi koju bi svaki Srbin bar jednom trebalo da pročita
U poprazništvo Savindana, u Hramu Svetog Save patrijarh srpski Porfirije dočekao je očinskom rečju đake, pretvarajući svečanost u živi čas vere, istine i odgovornosti koji nadilazi praznični protokol.
Dok su zvona pozivala na prazničnu radost, nevidljiva ruka je pokušala da preseče vezu između Crkve i vernog naroda: organizovana akcija na mreži otvorila je pitanje ko bira upravo svetinje kao metu i zašto.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Kroz predavanja, izložbe, recitale i svečane akademije, od 22. do 31. januara publika svih uzrasta učestvovaće u očuvanju i živom svedočenju svetosavskog nasleđa.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.