Prirodna biljka koja se vekovima koristi u pravoslavlju daje posebnu nijansu i dubinu, a postupak pripreme i simbolika ove boje otkrivaju zašto se upravo ovakva jaja dele vernicima posle Vaskršnje liturgije.
U pravoslavnim hramovima i manastirima, vaskršnja jaja koja se dele vernicima imaju prepoznatljivu, intenzivnu crvenu boju koja se razlikuje od one dobijene savremenim veštačkim bojama. Ta razlika nije samo u nijansi već i u načinu pripreme i značenju koje ta boja nosi.
Ova crvena boja dobija se upotrebom varzila, prirodne biljne boje koja se vekovima koristi u pravoslavnim krajevima, naročito na Balkanu. Nekada je varzilo bilo uobičajeno u domaćinstvima i smatralo se podrazumevanim delom pripreme za Vaskrs. Danas se ređe koristi, ali je ostalo sačuvano u crkvenoj praksi i među onima koji drže do tradicije.
Biljka koja daje boju kakvu fabrike ne mogu da naprave
Varzilo se dobija od korena biljke iz roda Rubia, poznate kao broć. Ovaj koren sadrži prirodne pigmente koji daju postojanu i duboku crvenu boju. Upravo ta postojanost razlikuje varzilo od mnogih drugih prirodnih i veštačkih boja.
Shutterstock Gabriel Preda RO
Intezivno crvena jaja dobija se upotrebom varzila, prirodne biljne boje koja se vekovima koristi u pravoslavnim krajevima
U hrišćanskoj simbolici, crvena boja ima jasno značenje. Ona predstavlja Hristovu krv, ali i Vaskrsenje kao pobedu života nad smrću. Zato se crvena boja ne koristi slučajno, već kao svedočanstvo vere. Iz tog razloga, prvo obojeno jaje, čuvarkuća, gotovo uvek je upravo ove boje.
Kako se farbaju jaja u varzilu i zašto se ovaj običaj čuva
U manastirima i crkvama varzilo se i danas koristi za farbanje jaja koja se nakon Vaskršnje liturgije dele vernicima. Ta jaja nisu samo deo običaja, već imaju ulogu blagoslova i podsećanja na suštinu praznika.
Sam postupak farbanja je jednostavan, ali zahteva pažnju. Varzilo, u prahu ili komadićima korena, preliva se sa oko 300 mililitara vrele vode. Dodaju se dve supene kašike alkoholnog sirćeta, a zatim se u tu tečnost spuštaju prethodno kuvana jaja. Dužina stajanja utiče na intenzitet boje. Nakon vađenja, jaja se mogu premazati uljem ili slaninom kako bi dobila sjaj.
Jedna kesica varzila nije skupa, ali daje rezultat koji se teško može postići fabričkim bojama. Razlika nije samo u izgledu već i u tome što varzilo predstavlja nastavak prakse koja je postojala pre savremenih sredstava.
Zato se varzilo i dalje koristi tamo gde se vodi računa o očuvanju tradicije i kontinuitetu običaja. Ono ne predstavlja samo način farbanja, već deo nasleđa koje je povezano sa verom, praznikom i načinom života koji se nije naglo menjao, već se prenosio iz generacije u generaciju.
Sveštenstvo Jerusalimske patrijaršije nastavlja liturgiju iza zatvorenih vrata, dok vernici širom sveta iščekuju čudo Blagodatnog ognja uoči pravoslavnog Vaskrsa.
Dok pravoslavci iščekuju silazak Blagodatnog ognja, pažnju dodatno privlače svedočanstva o njegovoj neobičnoj prirodi i strah da bi tok drevnog obreda mogao biti narušen.
Iza istog praznika kriju se potpuno različiti običaji - od stroge liturgijske tradicije do živopisnih narodnih rituala koji se vekovima prenose s kolena na koleno.
Višenedeljna neizvesnost okončana je dogovorom Jerusalimskog patrijarhata i izraelske policije - tradicionalne litije nema, a bogosluženja će biti, ali uz izmene.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.