Praznici i sveci 19.05.2026 | 10:33

CRKVA DANAS OBELEŽAVA PRENOS MOŠTIJU SVETOG SAVE: Dan kada se Srbija ponovo poklonila svom najvećem prosvetitelju

Slika Autora
Izvor: Religija.rs
Autor: Saša Tošić
Google Dodaj Religija kao željeni izvor na Googlu
CRKVA DANAS OBELEŽAVA PRENOS MOŠTIJU SVETOG SAVE: Dan kada se Srbija ponovo poklonila svom najvećem prosvetitelju
Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska

Više od sedam vekova traje sećanje na povratak prvog srpskog arhiepiskopa u Mileševu, događaj koji je postao simbol duhovnog jedinstva i istorijskog pamćenja srpskog naroda.

Srpska pravoslavna crkva 19. maja obeležava spomen Prenosa moštiju Svetog Save, događaj koji je duboko obeležio duhovnu i istorijsku svest srpskog naroda. Tog dana, 1237. godine, mošti prvog srpskog arhiepiskopa prenete su iz bugarskog Trnova u manastir Mileševu, gde su vekovima bile mesto molitve, sabiranja i narodnog pamćenja.

Za srednjovekovnu Srbiju to nije bio samo čin prenosa posmrtnih ostataka jednog svetitelja. Bio je to povratak duhovnog oca narodu koji je oblikovao, učio i mirio.

Sveti Sava upokojio se 1236. godine u Trnovu, tadašnjoj prestonici Bugarske, gde je i sahranjen u crkvi Svetih četrdeset mučenika. Već nakon godinu dana, arhiepiskop Arsenije, Savin naslednik na čelu Crkve, smatrao je da nije dostojno da mošti čoveka koji je podigao srpsku Crkvu i uredio državu ostanu daleko od njegove zemlje.

Sa tom molbom obratio se kralju Vladislavu, Savinom sinovcu, podsećajući ga da je Sveti Sava podneo ogromne trudove za srpski narod, podizao crkve, uspostavljao zakone i uređivao crkveni život. Vladislav je prihvatio taj predlog, ali put do prenosa moštiju nije bio lak.

Bugarski car Asen u početku je odbijao da preda telo svetitelja. Smatrao je da je velika čast što je Sveti Sava skončao upravo u njegovoj zemlji i da bi odlazak moštiju bio gubitak za čitav narod. Tek nakon upornih molbi i događaja koji su u tadašnjoj svesti doživljeni kao Božji znak, car je pristao da mošti budu prenete u Srbiju.

Predanje govori da se kralj Vladislav dugo i sa suzama molio nad Savinim grobom, moleći oproštaj i pomoć. Ubrzo potom, caru Asenu se, prema zapisima, u snu javio anđeo u liku Svetog Save i naredio da dopusti prenos moštiju. Posle toga odluka je promenjena.

Kada je otvoren grob, telo Svetog Save pronađeno je netruležno, a hram je, prema svedočenjima iz žitija, ispunio snažan miris tamjana i mirotočenja. Vest o tome brzo se proširila Trnovom, pa su mnogi dolazili da se poklone svetitelju i traže isceljenje.

Mileševa kao mesto narodnog sabiranja

Povratak moštiju u Srbiju pretvorio se u veliki narodni događaj. Kralj Vladislav, arhiepiskop Arsenije, episkopi, monasi i narod dočekali su kivot sa velikom svečanošću. Mošti su položene u Vladislavljevu zadužbinu, manastir Mileševu, gde je ubrzo nastalo jedno od najvažnijih duhovnih središta srpskog naroda.

Prisustvo Savinih moštiju imalo je mnogo širi značaj od crkvenog. Njegov grob postao je mesto okupljanja ne samo pravoslavaca već i ljudi drugih vera. Istorijski izvori beleže da su se na Savinom grobu molili i rimokatolici i muslimani, verujući u njegovu svetost i moć isceljenja.

RINA
Ruka Svetog Save i danas se čuva u manastiru Mileševa

 

U vekovima turske vlasti Mileševa je bila mnogo više od manastira. Ona je čuvala sećanje na vreme srpske državnosti i samostalnosti. Istoričari navode da su mošti Svetog Save postale simbol narodnog identiteta i duhovnog jedinstva.

Nije slučajno što je upravo nad Savinim moštima bosanski ban Tvrtko 1377. godine krunisan za kralja Srba i Bosne. Ni to što se herceg Stefan Vukčić Kosača nazivao „hercegom od Svetog Save“ nije bilo bez značenja. Ime prvog srpskog arhiepiskopa postalo je simbol duhovnog autoriteta koji je nadživljavao granice država i epoha.

Svetitelj koji je nadživeo vekove

Ličnost Svetog Save ostala je jedinstvena u srpskoj istoriji. Bio je princ koji je napustio dvor i otišao u monahe, diplomata koji je mirio zavađene, osnivač samostalne Srpske crkve, zakonodavac, pisac i putnik koji je stigao do Svete zemlje u vremenu kada su takva putovanja trajala mesecima i nosila veliki rizik.

Njegov uticaj nije prestao ni posle smrti. Naprotiv, vekovima je rastao.

Zato je spaljivanje njegovih moštiju 1594. godine na Vračaru predstavljalo pokušaj da se slomi duhovna snaga srpskog naroda. Posle ustanka banatskih Srba protiv Osmanlija, Sinan-paša naredio je da mošti budu prenete iz Mileševe u Beograd i spaljene, verujući da će time ugasiti Savin kult među Srbima.

Dogodilo se suprotno.

Sećanje na Svetog Savu postalo je još snažnije. Njegovo ime ostalo je utkano u škole, crkve, porodice i narodnu svest, a manastir Mileševa i danas čuva uspomenu na vekove u kojima su mošti Svetog Save bile duhovno središte Srbije.

Zato praznik Prenosa moštiju Svetog Save nije samo podsećanje na jedan događaj iz 13. veka. To je sećanje na vreme kada je čitav narod verovao da se povratkom svetitelja kući vraća i deo njegove snage, nade i duhovnog oslonca.

BONUS VIDEO