Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.
Pred Vaskrs, dok se domovi polako spremaju za najveći hrišćanski praznik, javlja se ista, tiha nedoumica koja ne traži brz odgovor: da li se prepustiti novim, šarenim tehnikama koje obećavaju savršene nijanse i neobične šare ili ostati veran starim načinima koji su odoleli vremenu. Nije to samo pitanje ukrasa, već i pitanje smisla - šta zapravo ostavljamo iza sebe.
Jer vaskršnje jaje nikada nije bilo samo lepo. Ono je oduvek svedočilo o trudu, strpljenju i veri. U njegovoj boji i načinu na koji je obojeno prepoznaje se ruka domaćice, ali i nasleđe koje joj je povereno.
Dilema koja se svake godine vraća: Moda ili ono što traje
Takva nit tradicije čuva se i u manastir Tumane, jednoj od naših najposećenijih srpskih svetinja, gde se i danas vaskršnja jaja farbaju onako kako su to činile generacije pre nas bez žurbe, bez prečica, ali s posebnom pažnjom.
Wikipedia
Manastir Tumane
Ljiljana Plećević, majka arhimandrita Dimitrija, igumana ove svetinje, o tom procesu govori jednostavno, ali upečatljivo:
- Napolju uberemo sve sezonske biljke: koprivu, maslačak i sve druge jestive biljke. Listiće biljaka stavljamo na jaja kao uzorke, a onda u najlon-čarape ređamo jaja. Noć pred farbanje jaja stavljamo opranu lukovinu u vodu da odstoji, kako bi boja iz lukovine prešla u vodu. Pre nego što spustimo jaja u šerpu sa lukovinom i vodom, dodajemo različite začine. Stavljamo dosta soli, bibera, lovora, majčine dušice i bosiljka i jaja kuvamo na tihoj vatri ceo dan - rekla je Ljiljana za blic.rs.
Zašto ova jaja traju duže i imaju puniji ukus
U kuvanju, koje traje satima, nema ničeg slučajnog. Svaki list, svaki začin i svaki pokret imaju svoju svrhu. Kako dalje objašnjava majka igumana Dimitrija, jaja kroz ljusku upijaju i mirise i ukuse začina, pa na jednostavan, gotovo zaboravljen način dobijaju puniji ukus.
Tatiana_Pink/Shutterstock
Ljiljana Plećević kaže da dodavanje začina i začinskog bilja u lukovinu - produžava rok trajanja i poboljšava ukus vaskršnjih jaja
- To je tradicija naših starih kafana, gde su kafedžije tako farbale jaja da ona duže mogu da stoje, a da ostanu jestiva. Uvek su posle Uskrsa u kafanama na stolovima stajala uskršnja jaja, koliko stolica, toliko jaja i, naravno, so, da bi svi gosti uz rakijicu mogli da pojedu i uskršnje jaje - podseća ona.
Prema njenim rečima, duže kuvanje, so i začini imaju i praktičnu ulogu – čuvaju jaja, produžavaju im trajanje i omogućavaju da ostanu upotrebljiva i danima posle praznika. Ali možda je važnije ono drugo: što čuvaju i sećanje na način života u kojem ništa nije bilo površno.
Zato dilema s početka i nije prava dilema. Nije pogrešno pokušati nešto novo, ali važno je zapitati se šta želimo da ostane iza nas, boja koja traje nekoliko dana ili trag koji će neko, godinama kasnije, prepoznati kao svoj.
Nutricionista objašnjava koje namirnice čuvaju snagu organizma, dok iguman Hrizostom otkriva kako bi trebalo da izgledaju obroci vikendom kada je po Tipiku dozvoljeno ulje.
Govoreći o ulozi Časnog Krsta u Vaskršnjem postu, službenik EUO Mitropolije crnogorsko-primorske poručio je da hrišćanski put podrazumeva odricanje, praštanje i smirenje – vrednosti koje savremeno društvo sve češće potiskuje.
Sveštenstvo Jerusalimske patrijaršije nastavlja liturgiju iza zatvorenih vrata, dok vernici širom sveta iščekuju čudo Blagodatnog ognja uoči pravoslavnog Vaskrsa.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
U rečima koje su odjeknule daleko izvan hrama Vaskrsenja Hristovog u Valjevu, episkop valjevski podseća da se istinska promena ne meri danima posta, već davanjem ljubavi i osloncem na Crkvu.
Dok mnogi tragaju za savršenim bojama i modernim tehnikama, iz svetinje pored Golupca stiže podsećanje na način koji donosi i ukus i dugotrajnost, ali i pouku šta zapravo znači sačuvati tradiciju.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Crkva je dodelila titulu bogoslov samo trojici ličnosti: Jovanu - Hristovom apostolu, Grigoriju - borcu za pravoslavno ispovedanje Svete Trojice, i Simeonu - pesniku Božje ljubavi.
Godinama je dolazio i bez objašnjenja zastajao na istom mestu u hramu u Libertivilu, sve dok nije razumeo šta ga tamo uporno vraća i odlučio da promeni svoj život.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima