NE VODE GREHOVI ČOVEKA U VEČNE MUKE, NEGO OVO: Sveti Tihon je isticao da je ljudski grešiti, a u pakao se ide zbog demonskih navika
Ruski svetitelj je objasnio kako mala slabost čoveka može koštati spasenja.
Reči jednog od najvećih hrišćanskih svetitelja o apostolu Tomi otkrivaju kako ono što izgleda kao slabost može postati snažan dokaz koji menja pogled na istinu i veru.
Sve češće se čovek danas susreće sa brzim sudom, lako izrečenom osudom i netrpeljivošću prema tuđoj sumnji ili traženju istine. Umesto razumevanja, dominira potreba da se drugi odmah označi, ispravi ili odbaci. Upravo u tom prostoru u kojem se vera i neverica sudaraju sa ljudskom slabošću, javlja se jedna drevna pouka koja vraća meru i smirenje - reč Svetog Jovana Zlatoustog o apostolu Tomi.
- Nemoj osuđivati Tomu, jer on nije sumnjao iz zlobe, nego je želeo da se uveri. Njegova sumnja rodila je još veću potvrdu Vaskrsenja, jer kada je opipao Hristove rane, on je prvi ispovedio najveću istinu: ‘Gospod moj i Bog moj!’ (Jn. 20, 28). Tako je neverovanje jednoga učvrstilo veru svih - reči su Svetog Jovana Zlatoustog, zapisane u svetim knjigama.
U ovim rečima otkriva se duboka duhovna lekcija: sumnja nije uvek protivnik vere, već ponekad njen put. Toma nije odbio istinu iz gordosti, već ju je tražio iz potrebe da razume i doživi. Upravo ta iskrenost dovela ga je do ispovedanja koje je postalo temelj jednog od najvažnijih trenutaka hrišćanskog svedočenja.
Na kraju, poruka ostaje jasna u duhu pravoslavnog predanja: ne žuriti sa osudom tuđe slabosti, jer i kroz nju može da se otkrije put ka jačem i čistijem saznanju istine.

Dela svetih apostola, začalo 6 (2,38-43)
38. A Petar im reče: „Pokajte se, i da se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grehova; i primićete dar Svetoga Duha. 39. Jer obećanje je za vas i za decu vašu i za sve daljne koje će dozvati Gospod Bog naš." 40. I drugim mnogim rečima svedočaše, i moljaše ih govoreći: „Spasite se od ovog pokvarenog roda." 41. Tada oni koji rado primiše reč njegovu krstiše se; i dodade se u taj dan oko tri hiljade duša. 42. I behu postojani u nauci apostolskoj, i u zajednici, u lomljenju hljeba i u molitvama. 43. A uđe strah u svaku dušu, jer apostoli činiše mnoga čudesa i znake u Jerusalimu.
Jevanđelje po Jovanu, začelo 8 (3,1-15)
1. A beše čovek među farisejima, po imenu Nikodim, knez judejski. 2. On dođe Isusu noću i reče mu: „Ravi, znamo da si učitelj od Boga došao; jer niko ne može ova znamenja tvoriti koja ti tvoriš ako nije Bog s njim." 3. Odgovori Isus i reče mu: „Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi odozgo, ne može videti Carstva Božjega." 4. Reče mu Nikodim: „Kako se može čovek roditi kad je star? Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?"
5. Odgovori Isus: „Zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u Carstvo Božje. 6. Što je rođeno od tela, telo je; a što je rođeno od Duha, duh je. 7. Ne čudi se što ti rekoh: „Valja vam se roditi odozgo. 8. Duh diše gde hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide: tako je svaki koji je rođen od Duha." 9. Odgovori Nikodim i reče mu: „Kako može to biti?" 10. Isus odgovori i reče mu: „Ti si učitelj Izrailjev, a to li ne znaš?
11. Zaista, zaista ti kažem da ono što znamo govorimo i što smo videli svedočimo, i svedočanstvo naše ne primate. 12. Kad vam kazah ono što je zemaljsko pa ne verujete, kako ćete verovati ako vam kažem ono što je nebesko?13. I niko se nije popeo na nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Čovečiji koji je na nebu. 14. I kao što Mojsej podiže zmiju u pustinji, tako treba da se podigne Sin Čovečiji, 15. da svaki koji veruje u njega ne pogine, nego da ima život večni."
Ruski svetitelj je objasnio kako mala slabost čoveka može koštati spasenja.
Veliki svetitelj našeg vremena objasnio je zašto ni bogatstvo ni uspeh ne ispunjavaju čoveka i gde se zapravo nalazi smisao koji ne bledi.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Pouka starca Siluana Atonskog otkriva drugačije razumevanje poznatih priča o čudesima i pomera pažnju sa čoveka na ono što se u njima zaista dešava.
Reči velikog svetitelja otkrivaju zašto je prvi korak u svetinju važniji nego što nam se čini.
Jedan od najvećih svetitelja pravoslavlja ostavio je snažnu pouku o trenucima kada vernik ne sme da se povuče pred pritiskom ljudi, već da sačuva vernost Bogu i onome što smatra svetim.
Veliki svetitelj otkrio je zašto posledice preljube ne počinju tek kada istina izađe na videlo, već znatno ranije.
Veliki svetitelj pravoslavlja upozoravao je da ljutnja ne povređuje samo druge ljude, već zarobljava i onoga koji joj se prepusti, a u njegovim rečima nalazi se put ka smirenju i duhovnoj slobodi.
Ono što je važno jeste da hrišćanin ne zaboravi Boga onda kada mu je dobro, niti da se udalji od molitve čim oseti da je nastupio mir.
Ad i pakao nisu sinonimi.
Tumačeći drevno proročanstvo proroka Isaije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je došao iz Davidovog roda i otkriva zašto je Njegovo božanstvo ostalo skriveno pod ljudskom prirodom, čak i pred onima koji su Mu bili najbliži.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Predanje o ovoj ikoni vezano je za kneza Avgara iz Edese, koji je, teško oboleo od gube, čuo za Hrista i njegova čudesna isceljenja.
Pravoslavno predanje majčinstvo ne posmatra samo kao životnu ulogu, već kao veliku odgovornost pred Bogom.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Ovaj veliki hrišćanski praznik predstavlja uspomenu na smrt (uspenje) Bogorodice i dan kada se ona uznela na nebo.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Nerukotvorenu ikonu Gospoda Isusa Hrista po starom, dok se po novom kalendaru obeležava Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja. Katolička crkva obeležava spomendan Mučeništva Svetog Jovana Krstitelja, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.