Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Savremeni čovek često živi raslojen između potrebe da veruje i stalne sumnje koja mu se nameće kao svakodnevna navika. U takvom unutrašnjem rascepu smrt se posmatra kao kraj, a život kao niz prolaznih trenutaka bez dubljeg oslonca. Ipak, u pravoslavnom predanju postoji drugačiji pogled, onaj koji ne zatvara čoveka u granice vidljivog, već ga usmerava ka događaju koji menja samu logiku postojanja. Na to podseća jedna od pouka Svetog Justina Ćelijskog, u kojoj se Vaskrsenje ne tumači kao simbol, nego kao stvarni prelaz iz smrti u život.
- Vaskrsenjem Svojim Gospod je digao ploču sa groba našeg, sa grobnice ove zemaljske, i mi smo prvi put ugledali put otvoren za nas ljude, put koji sa zemlje vodi u Život večni. A svedoci toga događaja bezbrojni su. I vi ste svedoci toga danas. Prvi svedoci bile su Svete Mironosice, koje danas slavimo, a sa njima i za njima Sveti apostoli, bezbrojni mučenici, svetitelji, pravednici, svi hrišćani, milioni i milioni hrišćana do današnjeg dana. Šta su oni, ko su oni? Samo svedoci Vaskrsenja Hristovog - rekao je ava Justin Ćelijski u jednoj od svojih beseda.
U ovim rečima Svetog Justina Ćelijskog naglasak nije na apstraktnoj ideji, već na iskustvu koje se prenosi kroz generacije kao živa stvarnost. Vaskrsenje, kako ga on tumači, nije zatvoreno u prošlost, već ostaje otvoren događaj koji se potvrđuje životom onih koji mu svedoče. Mironosice, apostoli, mučenici i svi svetitelji ne stoje kao udaljene istorijske figure, već kao lanac svedočanstava koji ukazuje na isti pravac – izlazak iz granica propadljivosti.
Na kraju, poruka ovog svedočanstva ostaje jednostavna i snažna: pravoslavna vera ne počiva na ideji o Vaskrsenju, nego na susretu sa njim. U tom susretu čovek prestaje da posmatra život kao zatvoren krug i počinje da ga vidi kao put koji se otvara ka večnosti.
Čitanje Jevanđelja za ponedeljak Svetle sedmice
Foto: SPC
Jevanđelje
Dela svetih apostola, začalo 2 (1,12-17; 21-26)
12. Tada se vratiše u Jerusalim sa gore zvane Maslinska, koja je blizu Jerusalima jedan subotni dan hoda. 13. I kad uđoše, popeše se u gornju odaju gde su boravili, i to: Petar i Jakov, i Jovan i Andrej, Filip i Toma, Vartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Simon Zilot, i Juda Jakovljev. 14. Ovi svi bejahu istrajno i jednodušno na molitvi i moljenju, sa ženama i sa Marijom materom Isusovom i sa braćom njegovom.
15. I u te dane ustade Petar između učenika, - a bijaše naroda na okupu oko sto dvadeset duša, - i reče: 16. Ljudi braćo, trebalo je da se izvrši ono Pismo što proreče Duh Sveti ustima Davidovim za Judu, koji beše predvodnik onih što uhvatiše Isusa; 17. jer se brojaše s nama i bejaše primio udel službe ove.
Nije nađeno poglavlje (p1): 44, 1,12-17; 21-26
Jevanđelje po Jovanu, začalo 2 (1,18-28)
18. Boga niko nije vidio nikad: Jedinorodni Sin koji je u naručju Oca, on ga objavi, 19. I ovo je svedočanstvo Jovanovo kad poslaše Judejci iz Jerusalima sveštenike i levite da ga zapitaju: „Ko si ti?" 20. I priznade i ne poreče; i priznade: „Ja nisam Hristos." 21. I upitaše ga: „Šta dakle? Jesi li ti Ilija? I reče: „Nisam." „Jesi li ti prorok?" I odgovori: „Ne." 22. A oni mu rekoše: „Ko si? Da odgovor damo onima koji nas poslaše: Šta kažeš o sebi samom?"
23. Reče: „Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Poravnite put Gospodnji, kao što kaza Isaija prorok." 24. A izaslanici bejahu od fariseja. 25. I zapitaše ga i rekoše mu: „Zašto, dakle, krštavaš kad ti nisi Hristos, ni Ilija, ni prorok?" 26. Odgovori im Jovan govoreći: „Ja krštavam vodom, a među vama stoji koga vi ne znate. 27. To je Onaj što dolazi za mnom, koji preda mnom bi, kome ja nisam dostojan odrešiti remena na obući njegovoj." 28. Ovo se dogodi u Vitaniji s one strane Jordana gdje Jovan krštavaše.
U besedi za nedelju 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava na grehe, odricanje od vere i mržnju prema bližnjima, koji mogu imati dalekosežne posledice.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Prepodobnog Haritona Ispovednika po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog apostola Filipa. Katolička crkva obeležava Svetog Jovana XXIII, Jevreji obeležavaju Roš Hodeš, početak novog meseca, dok muslimani nemaju veliki praznik.
Jedan od najvećih svetitelja objasnio je zašto određeni postupak prema bližnjem može da ugrozi sve čemu pravoslavni hrišćanin teži na svom duhovnom putu i upozorio na grešku koju mnogi teško prepoznaju kod sebe.
Pred sudijom je jasno posvedočio da su idolopoklonički bogovi zapravo demoni i ispovedio veru u jedinoga živoga Boga, tvorca svega i Gospoda Isusa Hrista.
Nekadašnji učenik Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog proglašen je najboljim diplomiranim studentom teologije u Solunu, a njegov uspeh nadahnjuje mlade da istrajnošću i predanošću ostvare svoje ciljeve.
Kada su crkve, domovi i srca ispunjeni svetlom praznika, duhovni velikan 19. veka, u svojoj knjizi Misli za svaki dan u godini, ostavio je poruku koja i danas snažno govori – o radosti koja ne dolazi spolja, već izvire iz dubine duše, jer dolazi iz susreta sa Vaskrslim Hristom.
Ava Justin Popović je na Saboru Svetog arhangela Gavrila 1965. godine govorio o snazi molitve i pozvao vernike da u trenucima pada i velikih nevolja prizovu pomoć nebeskih zaštitnika.
U besedi za nedelju 19. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava na grehe, odricanje od vere i mržnju prema bližnjima, koji mogu imati dalekosežne posledice.
Jedan od najvećih svetitelja objasnio je zašto određeni postupak prema bližnjem može da ugrozi sve čemu pravoslavni hrišćanin teži na svom duhovnom putu i upozorio na grešku koju mnogi teško prepoznaju kod sebe.
Nekadašnji učenik Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog proglašen je najboljim diplomiranim studentom teologije u Solunu, a njegov uspeh nadahnjuje mlade da istrajnošću i predanošću ostvare svoje ciljeve.
Srpska svetinja stara više od jednog veka našla se u zemljišnim knjigama u Gradačcu pod spornim vlasništvom, što izaziva zabrinutost pravoslavnih vernika.
Rektor Niške bogoslovije objašnjava zašto su molitva, milostinja i vera u Vaskrsenje dragoceniji od skupih spomenika i bogatih trpeza i šta zaista možemo da učinimo za duše svojih upokojenih.
Poglavar SPC govorio je o veri koja povezuje generacije i čuva duhovne korene naroda, upozorio na razdor i mržnju, a Bojanu Pajiću uručeno je visoko crkveno odlikovanje za doprinos srpskom kulturnom nasleđu.