PODIGNUTA JE PLOČA SA GROBA NAŠEG: Sveti Justin Ćelijski objasnio da li je smrt zaista kraj ili samo vrata koja se otvaraju pred čovekom
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Jedan od najvećih pravoslavnih svetitelja u jednoj rečenici sažima iskustvo trenutka u kojem se, uprkos utisku kraja, pokreće nešto drugo.
U svakodnevici koja se ubrzava do granice izdržljivosti, čovek se sve češće zatiče u trenutku kada mu se čini da su svi oslonci potrošeni. Planovi se lome, rešenja izmiču, a poznate strategije prestaju da daju rezultate. Upravo u takvim situacijama, kada se ljudska snalažljivost iscrpi i ostane samo osećaj neizvesnosti, otvara se prostor za jedno staro, ali stalno novo razumevanje vere, da kraj ljudskih mogućnosti ne mora biti i kraj nade.
Na to podseća jedna od snažnih pouka Svetog Jovana Zlatoustog, koja govori o trenutku kada se, iz perspektive čoveka, sve zatvara, ali se iz duhovne perspektive upravo tada otvara najdublji prostor za delovanje Božje sile.
- Kada vam okolnosti postanu teške, tada se posebno nadajte. Tada Bog posebno otkriva svoju moć; ne na početku, već kada se ljudska sredstva pokažu beznadežnim. Tada je vreme za božansku pomoć - govorio je Sveti Jovan Zlatousti.
U ovoj rečenici sabrano je iskustvo vere koje ne beži od realnosti teškoće, već je prihvata kao mesto preokreta. Zlatousti ne govori o nadi kao o psihološkoj utehi, već kao o duhovnoj snazi koja se rađa upravo onda kada se iscrpe sve druge mogućnosti. Njegova poruka ne negira napor čoveka, ali ga smešta u širi okvir: onaj u kome poslednju reč nemaju okolnosti, već poverenje u Božje delovanje.
U tom smislu, pouka Svetog Jovana Zlatoustog ne nudi lak izlaz, već drugačiji. Ono što se doživljava kao kraj, u njegovom tumačenju postaje početak drugačijeg iskustva, trenutak u kojem čovek prestaje da se oslanja isključivo na sopstvenu snagu i otvara se za pomoć koja ne dolazi po ljudskoj logici, već po duhovnom zakonu nade.

Dela svetih apostola, začalo 13 (5,1-11)
1. A neki čovek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom prodade imanje, 2. sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donevši jedan deo položi pred noge apostolima. 3. A Petar reče: „Ananija, zašto ispuni satana srce tvoje da slažeš Duhu Svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? 4. Kad je bila u tebe, ne beše li tvoja? I kad je prodade, ne beše li u tvojoj vlasti? Zašto si takvu stvar metnuo u srce svoje? Nisi slagao ljudima nego Bogu."
5. A kad ču Ananija reči ove, pade i izdahnu; i veliki strah obuze sve koji čuše ovo. 6. I ustavši mladići uzeše ga i iznesoše te sahraniše. 7. A kad prođe oko tri časa, uđe i žena njegova ne znajući šta se dogodilo. 8. A Petar je upita: „Kaži mi jeste li za toliko prodali njivu?" A ona reče: „Da, za toliko." 9. A Petar joj reče: „Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji tvoga muža sahraniše pred vratima su, i tebe će izneti." 10. I odmah pade kraj nogu njegovih i izdahnu. A mladići ušavši nađoše je mrtvu, pa je iznesoše i sahraniše kod muža njezina. 11. I veliki strah obuze svu Crkvu i sve koji čuše ovo.
Jevanđelje po Jovanu, 17. zač. (5,30-47; 6,1-2)
30. Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe;30. kako čujem onako sudim, i sud je moj pravedan; jer ne tražim volju svoju no volju Oca koji me je poslao. 31. Ako ja svedočim sam za sebe, svedočanstvo moje nije istinito. 32. Drugi je koji svedoči za mene; i znam da je istinito svedočanstvo kojim svedoči za mene. 33. Vi ste poslali k Jovanu, i on je posvedočio za istinu. 34. A ja ne primam svedočanstvo od čoveka, nego ovo govorim da se vi spasete.
35. On beše svetiljka koja goraše i svetljaše; a vi htedoste malo vremena da se radujete svetlosti njegovoj. 36. Ali ja imam svedočanstvo veće od Jovanova; jer dela koja mi dade Otac da ih svršim, ova dela koja ja činim svedoče za mene da me je Otac poslao. 37. I Otac koji me posla on je i posvedočio za mene. Niti ste glas njegov ikada čuli, ni lice njegovo videli. 38. I reč njegovu nemate da obitava u vama; zato što vi ne verujete Onome koga On posla. 39. Istražujete Pisma, jer vi mislite da u njima imate život večni; a baš ona svedoče o meni; 40. I nećete da dođete k meni da imate život.
41. Slavu od ljudi ne primam, 42. nego vas poznajem da ljubavi Božije nemate u sebi. 43. Ja sam došao u ime Oca svoga i ne primate me; ako drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti. 44. Kako vi možete verovati kada primate slavu jedan od drugoga, a slavu koja je od jedinoga Boga ne tražite? 45. Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu; ima koji vas optužuje, Mojsej, u koga se vi uzdate. 46. Jer da verovaste Mojseju, verovali biste i meni; jer on pisa o meni. 47. A kad njegovim Pismima ne verujete, kako ćete verovati mojim rečima?1. Posle toga otide Isus preko Galilejskog, Tiverijadskog mora. 2. I za njim iđaše mnoštvo naroda, jer gledahu znamenja njegova koja činjaše na bolesnicima.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Pouka starca Siluana Atonskog otkriva drugačije razumevanje poznatih priča o čudesima i pomera pažnju sa čoveka na ono što se u njima zaista dešava.
U vremenima ličnih borbi i nevidljivih pritisaka, reči jednog optinskog starca otkrivaju drugačije čitanje životnih teškoća i nude neobično smirenje koje ne dolazi spolja, već iznutra.
U kratkom savetu svetogorski podvižnik objasnio je kako jedan naizgled običan trenutak prolaska pored bolnice postaje ogledalo našeg odnosa prema patnji, zahvalnosti i sopstvenoj savesti.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
U jednoj kratkoj pouci otkriva se duhovni zakon po kojem se čovek ne oslobađa života, već unutrašnjeg nemira, i u kome se radost i iskušenje drugačije "ponašaju" pred zahvalnim srcem.
Reči jednog od najvećih hrišćanskih svetitelja o apostolu Tomi otkrivaju kako ono što izgleda kao slabost može postati snažan dokaz koji menja pogled na istinu i veru.
Dok vreme neumoljivo prolazi, poruka svetitelja nas podseća da svaka nova godina može biti prilika za dobra dela i duhovni rast.
Mnoge svetinje su kroz istoriju bile mesto susreta ljudi različitih vera sa živim svedočanstvom Božije milosti i ljubavi, istakao je otac Dejan.
Petrovski post može da traje najkraće osam, a najduže 42 dana.
Upravo je molitva most koji povezuje čoveka sa neiscrpnim izvorom Božje ljubavi i milosrđa.
Ne radi se samo o drugoj osobi, već o unutrašnjim lomovima, izbegnutim razgovorima i emocijama koje se dugo guraju pod tepih - sve dok odnos ne počne da se raspada iznutra.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
Svetinja je u molitvenoj tišini ispraćena iz srpske prestonice ka manastiru Vatoped, u kojem se vekovima čuva.
Čak 800.000 vernika se poklonilo Pojasu.
Ne radi se samo o drugoj osobi, već o unutrašnjim lomovima, izbegnutim razgovorima i emocijama koje se dugo guraju pod tepih - sve dok odnos ne počne da se raspada iznutra.
Dok jedni u njemu vide teret i još jednu obavezu posle Velikog posta, drugi u ovom periodu prepoznaju priliku da preispitaju navike, ojačaju volju i pronađu unutrašnju ravnotežu kroz jednostavne, ali snažne duhovne korake.
Od 8. juna pravoslavci ulaze u jedan od dva letnja posta koji traje do 12. jula, uz višenedeljno uzdržanje od hrane životinjskog porekla i poziv na molitvu, mir i duhovnu disciplinu uoči praznika Svetih apostola Petra i Pavla.