Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
U pravoslavlju sveštenik može postati samo muškarac. A gde su u svemu tome žene? Ima li u Crkvi službi koje su njima namenjene ili, tačnije rečeno, načina na koje i one učestvuju u crkvenom životu? Treće nedelje po Vaskrsu Crkva slavi Svete žene mironosnice, pa se ta nedelja naziva i Nedelja mironosnica, što je jedan od jasnih pokazatelja mesta i značaja žene u pravoslavnom predanju.
Da li u Crkvi služe samo muškarci, gde su tu žene?
Sveštenstvo, koje je povereno isključivo muškarcima, jeste najvažniji, ali nije i jedini oblik služenja u Crkvi. Apostol Pavle piše da su službe različite, a Gospod jedan isti (1 Kor 12, 5). U praksi, upravo žene često nose veliki deo poslova bez kojih život jedne parohije, pa i samo bogosluženje, ne bi mogao da funkcioniše.
Kako žene učestvuju u bogosluženju?
Najpre, kroz pojenje u crkvenom horu. U većini parohija žene čine najveći broj pojaca, a neretko su i horovođe, odnosno rukovodioci hora. Kada nema čteca, žene mogu da čitaju psalme i druge tekstove propisane Tipikom. Tokom službe često se staraju o svećama i kandilima: uklanjaju dogorele sveće, pale i gase kandila i brinu o redu u hramu.
Foto: SPC
Žene imaju veoma akrivnu ulogu u parohijskom životu Crkve
Da li su žene nekada mogle da budu đakoni?
Ne u potpunom smislu te reči. U ranoj Crkvi postojale su đakonise — žene koje su primale posebno postavljenje i pomagale sveštenstvu tokom bogosluženja, ali su se bavile i delima milosrđa.
Po čemu su se razlikovale od đakona?
Njihovo služenje bilo je prvenstveno usmereno na žene u Crkvi i nije uključivalo vršenje svetih tajni ili drugih sveštenodejstava. U „Apostolskim ustanovama“, spomeniku iz IV veka, stoji: „Đakonisa ne blagosilja i ne čini ništa od onoga što čine prezviteri ili đakoni; ona čuva vrata i pomaže prezviterima pri krštenju žena, radi pristojnosti.“
Zašto danas više nema đakonisa?
Ova služba je postepeno iščezla kako se razvijalo žensko monaštvo i već do XII veka potpuno je nestala. Recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi razmatrano je njeno obnavljanje na Pomestnom saboru 1917–1918. godine, ali odluka o tome nije doneta. Iako danas formalno ne postoji, u praksi žene na parohijama obavljaju mnoge poslove koji su nekada pripadali đakonisama.
Kako to izgleda danas?
Osim što pevaju i čitaju na bogosluženju, žene su veoma aktivne u delima milosrđa i crkvenoj prosveti. Organizuju pomoć onima kojima je potrebna, deluju kao sestre milosrdnice i bave se katehetskom nastavom: pripremaju vernike za krštenje, predaju u pravoslavnim školama i učestvuju u obrazovnom radu Crkve.
Da li je ženama uvek zabranjen ulazak u oltar?
Ni ovde pravilo nije bez izuzetka. U pojedinim ženskim manastirima, uz blagoslov, monahinje pomažu svešteniku tokom bogosluženja, pa zbog toga ulaze i u oltar.
U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe.
Posle molitve u Pridvornom hramu razmotreni su izveštaji o radu, potvrđeni rezultati i definisani planovi koji će usmeriti administrativne i finansijske aktivnosti u narednom period
Razgovor sa Dominikom Kros u Beogradu doneo je fokus na bezbednost, zaštitu svetinja i svakodnevni život ljudi, uz poruku da međunarodni akteri moraju imati aktivniju ulogu u očuvanju prava svih zajednica i stabilnosti regiona.
Od Marije i Ane do Sare, Eve i Marte, ova imena povezana su sa važnim ženama iz Svetog pisma i pravoslavnog predanja, a iza svakog od njih stoji drugačija biblijska priča.
Od Marije Magdalene do gotovo zaboravljenih imena – otkrivamo ko su bile žene koje su ponele miro, šta su zatekle na mestu Hristovog pogrebenja i zbog čega se njihova uloga i danas tumači na različite načine.
U pravoslavnoj tradiciji ovaj dan je posvećen neustrašivim ženama – svedocima praznog groba, ali i dvojici tajnih Hristovih učenika koji su ga smelo položili u grob dok su se svi drugi povukli.
Od proročice Ane do Samarjanke – jevanđelski zapisi otkrivaju neobičnu bliskost Gospoda sa ženama različitog porekla i životne prošlosti, koje su verom, poniznošću i smelošću zadobile večnu bliskost s Njim.
Na Nedelju mironosica, Srbi, Rusi i Dominikanci zajedno su se okupili na bogosluženju u Punta Kani, u hramu čiju je izgradnju blagoslovio blaženopočivši mitropolit Amfilohije, a koji postaje duhovni oslonac pravoslavnih na egzotičnom tlu.
Od Marije i Ane do Sare, Eve i Marte, ova imena povezana su sa važnim ženama iz Svetog pisma i pravoslavnog predanja, a iza svakog od njih stoji drugačija biblijska priča.
U besedi za sredu 15. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički povezuje Isaijino proročanstvo sa Ovaploćenjem i objašnjava kako se kroz Gospoda Isusa Hrista prepoznaje Onaj koji je govorio kroz proroke.
Pouka kiparskog arhijereja govori o takvim trenucima: rasejanost, umor i osećaj da ništa ne dobijamo dok stojimo u hramu lako postanu opravdanje za ostanak kod kuće.