Iako sveštenička služba pripada muškarcima, žene u praksi nose veliki deo života parohije – od pojanja i čitanja bogoslužbenih tekstova do brige o bogosluženju i rada sa vernicima.
U pravoslavlju sveštenik može postati samo muškarac. A gde su u svemu tome žene? Ima li u Crkvi službi koje su njima namenjene ili, tačnije rečeno, načina na koje i one učestvuju u crkvenom životu? Treće nedelje po Vaskrsu Crkva slavi Svete žene mironosnice, pa se ta nedelja naziva i Nedelja mironosnica, što je jedan od jasnih pokazatelja mesta i značaja žene u pravoslavnom predanju.
Da li u Crkvi služe samo muškarci, gde su tu žene?
Sveštenstvo, koje je povereno isključivo muškarcima, jeste najvažniji, ali nije i jedini oblik služenja u Crkvi. Apostol Pavle piše da su službe različite, a Gospod jedan isti (1 Kor 12, 5). U praksi, upravo žene često nose veliki deo poslova bez kojih život jedne parohije, pa i samo bogosluženje, ne bi mogao da funkcioniše.
Kako žene učestvuju u bogosluženju?
Najpre, kroz pojenje u crkvenom horu. U većini parohija žene čine najveći broj pojaca, a neretko su i horovođe, odnosno rukovodioci hora. Kada nema čteca, žene mogu da čitaju psalme i druge tekstove propisane Tipikom. Tokom službe često se staraju o svećama i kandilima: uklanjaju dogorele sveće, pale i gase kandila i brinu o redu u hramu.
Foto: SPC
Žene imaju veoma akrivnu ulogu u parohijskom životu Crkve
Da li su žene nekada mogle da budu đakoni?
Ne u potpunom smislu te reči. U ranoj Crkvi postojale su đakonise — žene koje su primale posebno postavljenje i pomagale sveštenstvu tokom bogosluženja, ali su se bavile i delima milosrđa.
Po čemu su se razlikovale od đakona?
Njihovo služenje bilo je prvenstveno usmereno na žene u Crkvi i nije uključivalo vršenje svetih tajni ili drugih sveštenodejstava. U „Apostolskim ustanovama“, spomeniku iz IV veka, stoji: „Đakonisa ne blagosilja i ne čini ništa od onoga što čine prezviteri ili đakoni; ona čuva vrata i pomaže prezviterima pri krštenju žena, radi pristojnosti.“
Zašto danas više nema đakonisa?
Ova služba je postepeno iščezla kako se razvijalo žensko monaštvo i već do XII veka potpuno je nestala. Recimo, u Ruskoj pravoslavnoj crkvi razmatrano je njeno obnavljanje na Pomestnom saboru 1917–1918. godine, ali odluka o tome nije doneta. Iako danas formalno ne postoji, u praksi žene na parohijama obavljaju mnoge poslove koji su nekada pripadali đakonisama.
Kako to izgleda danas?
Osim što pevaju i čitaju na bogosluženju, žene su veoma aktivne u delima milosrđa i crkvenoj prosveti. Organizuju pomoć onima kojima je potrebna, deluju kao sestre milosrdnice i bave se katehetskom nastavom: pripremaju vernike za krštenje, predaju u pravoslavnim školama i učestvuju u obrazovnom radu Crkve.
Da li je ženama uvek zabranjen ulazak u oltar?
Ni ovde pravilo nije bez izuzetka. U pojedinim ženskim manastirima, uz blagoslov, monahinje pomažu svešteniku tokom bogosluženja, pa zbog toga ulaze i u oltar.
U drevnoj svetinji, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio je o Hristovom silasku u smrt kao pobedi nad najvećim neprijateljem čoveka, dok su vernici poneli snažnu poruku nade i utehe.
Posle molitve u Pridvornom hramu razmotreni su izveštaji o radu, potvrđeni rezultati i definisani planovi koji će usmeriti administrativne i finansijske aktivnosti u narednom period
Razgovor sa Dominikom Kros u Beogradu doneo je fokus na bezbednost, zaštitu svetinja i svakodnevni život ljudi, uz poruku da međunarodni akteri moraju imati aktivniju ulogu u očuvanju prava svih zajednica i stabilnosti regiona.
Sveti oci različito tumače šta će se dogoditi sa celokupnom tvorevinom u večnosti. Pitanje da li životinje imaju mesto u budućem životu povezano je i sa učenjem o ljudskoj duši, molitvi i odnosu prema Božjim stvorenjima.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Nisu se odrekli Hrista ni pred najtežim mukama, a njihovo stradanje za vreme cara Dioklecijana obeležio je događaj koji je mnoge naveo da poveruju u Hrista.
Sveti oci različito tumače šta će se dogoditi sa celokupnom tvorevinom u večnosti. Pitanje da li životinje imaju mesto u budućem životu povezano je i sa učenjem o ljudskoj duši, molitvi i odnosu prema Božjim stvorenjima.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
Odmah nakon praznika Silaska Svetog Duha na apostole, Duhovska sedmica donosi liturgijsko razrešenje i otvara vreme u kojem se naglasak sa odricanja premešta na zahvalnost, radost i praznični karakter.
Priča o ovom pravilu vodi od starozavetnih korena i antičkih shvatanja ženske uloge, preko reči apostola Pavla u Korintu, do savremenih različitih praksi u pravoslavlju.
Sveti oci različito tumače šta će se dogoditi sa celokupnom tvorevinom u večnosti. Pitanje da li životinje imaju mesto u budućem životu povezano je i sa učenjem o ljudskoj duši, molitvi i odnosu prema Božjim stvorenjima.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.