OVO JE OSTALO OD HALJINE KNEZA LAZARA, KOJU SU LJUDI CEPALI: Pravo blago u centru Beograda - sve sija od dragog kamenja i zlata (VIDEO)
Sve je transparentno i od neprocenjivih predmeta vas deli nekoliko milimetara stakla.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
U mnogim domovima ikona stoji tamo gde se "uvek stavljala", bez mnogo razmišljanja o tome šta zapravo predstavlja. U pravoslavnoj tradiciji ona nije ni ukras, ni talisman, niti dekoracija koja popunjava zid, već prozor ka duhovnom iskustvu, mesto susreta, pažnje i sabranosti. Upravo zato, pitanje gde ikona stoji u kući nije stvar estetike ili navike, već odnosa prema veri.
- Ikona se postavlja u najsvečanijoj prostoriji, trpezariji ili dnevnoj sobi, i to uvek na istočnom ili zapadnom zidu - ističe se na sajtu Eparhije šumadijske.
Međutim, postoje mesta u domu na kojima prisustvo ikone potpuno gubi smisao ili šalje pogrešnu poruku, ne zato što su zabranjena, već zato što zamagljuju ono najvažnije, unutrašnju tišinu koju bi trebalo da prizove.
U mnogim domovima zadržalo se uverenje da ikona iznad dovratnika „čuva kuću od zla“. Ipak, takav pogled više pripada starim magijskim obrascima nego hrišćanskom iskustvu. Ikona nije znak koji štiti prag niti sredstvo kojim se „obezbeđuje“ prostor. Kada se postavi iznad vrata, lako može uneti osećaj strepnje, kao da je dom tvrđava koju treba braniti. Vera, međutim, govori drugačije: Bog nije vezan za ulaz ni za zid, niti boravi samo tamo gde ga „postavimo“. Njegovo prisustvo ne poznaje granice prostora.
Prisustvo ikone u spavaćoj sobi nije sporno, ali zahteva meru i osećaj za prostor. Najprimerenije je da bude postavljena uz uzglavlje, blago skrajnuta, a ne kao centralno mesto iznad kreveta ili naspram njega.
Kada je okrenuta pravo ka mestu intime, može izazvati nelagodu, kao da se narušava prirodna ravnoteža prostora. Ikona poziva na mir i sabranost, a ne na unutrašnju napetost. Upravo u toj meri između svakodnevnog i svetog leži njena prava snaga.
Ako se ne promisli, spajanje svetog i svakodnevnog lako zamagli značenje i jednog i drugog. Ikona upućuje na sabranost i unutrašnji mir, dok predmeti poput kozmetike ili poslovnih papira pripadaju ritmu obaveza i prolaznosti. Kada se nađu na istom mestu, prostor gubi jasnoću: da li je to kutak za molitvu ili deo svakodnevne rutine? Zato je prirodnije da prostor oko ikone ostane jednostavan i rasterećen.
Kuhinja nosi duh zajedništva i zahvalnosti, ali to ne znači da je svaki njen deo pogodan za ikonu. Para, toplota i svakodnevna užurbanost lako narušavaju dostojanstvo mesta na kojem ona stoji.
Ako se već nalazi u kuhinji, bolje je da to bude miran, izdvojen ugao, dalje od šporeta i sudopere. Čistoća i smirenost prostora čuvaju i njen smisao.
Ikona među suvenirima i dekoracijom lako postaje samo još jedan predmet u nizu. U takvom okruženju gubi svoju tišinu i dubinu i pretvara se u deo dekoracije. Ona ne traži pažnju, ali zahteva izdvojenost. Ne treba da deli prostor sa predmetima koji odvlače pogled, već da ima svoje mesto gde se pogled prirodno zaustavlja.
Iako može delovati praktično iskoristiti prazan zid, ovakvi prostori nisu primereni za ikonu. Ne zbog same funkcije prostora, već zbog značenja koje nosi svakodnevica koja se tu odvija. Poštovanje se ogleda i u izboru mesta. U ovom slučaju, primerenije je odabrati neutralan detalj.
Najtiša, ali možda i najvažnija greška jeste kada ikona stoji u prostoru bez stvarnog odnosa prema njoj. Ostaje jer je „tako rečeno“, bez pažnje i svesti o njenom značenju.
Takvo prisustvo lako prerasta u prazninu. U tom slučaju, iskrenije je skloniti je nego je držati bez smisla. Suština nije u pravilima, već u razumevanju. Ikona nije ni ukras ni zaštita, ona je znak unutrašnjeg odnosa.
Sve je transparentno i od neprocenjivih predmeta vas deli nekoliko milimetara stakla.
Sve što je pred ikonama nije otpad, već deo svetinje. Jedan od najpoznatijih duhovnika sa Svete gore otkriva kako da sačuvate blagodat i svetinju u svom domu.
Osnovne ikone u svakom pravoslavnom domu jesu ikona Gospoda Isusa Hrista, ikona Presvete Bogorodice i ikona porodične krsne slave.
U ovim prostorima brišu se uobičajene granice - dolaze i vernici i oni koji to nisu, privučeni mirom, razgovorom i atmosferom koja ne nameće, već poziva na zadržavanje.
Otkrijte duboku simboliku odabira Blažene Ksenije da nakon što joj se muž upokojio, nosi njegovu odeću i kako je kroz ovu transformaciju postala snažan svetionik vere i duhovnog oslobođenja.
Branković godinama gradi bratske veze Srbije sa pravoslavnim narodima širom sveta i kao ambasador svetosavlja sa članovima udruženja je rado viđen, gde god se nađe.
Poruka ruskog svetitelja suzbija naviku koja guši nadu i otkriva kako da se padovi pretvore u početak, a ne u kraj puta.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
Od listića palme se priprema čaj po posebnom receptu.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.