Islam 14.05.2024 | 19:49

ISLAM NE POZNAJE TAJNI BRAK: Prema šerijatskom zakonu da bi momak i devojka ušli u bračnu zajednicu mora da ispune četiri uslova

Izvor: N-UM
ISLAM NE POZNAJE TAJNI  BRAK: Prema šerijatskom zakonu da bi momak i devojka ušli u bračnu zajednicu mora da ispune četiri uslova
Shutterstock

Za ulazak u brak potrebna je dozvola ženinog staratelja, odnosno oca, dede, brata ili amidže koji treba da bude punoletan i slobodan. Staratelj sačinjava ugovor o braku koji sadrži ponudu i prihvatanje. Neophodna su dva pravedna svedoka. Pod pravednošću se podrazumijeva da ne čine velike grehe i da se klone većine malih grehova. To znači da svedoci ne mogu biti osobe koje se ne klanjaju, niti oni koji piju alkohol, bludniče ... Poslednji korak je oglašavanje sklapanja braka. To mora biti javno. Islam ne poznaje tajni brak.

Šta treba da urade oni koji se odluče na sklapanje braka, a da to bude u skladu sa propisima islama? 

Potrebna je pre svega dozvola ženinog staratelja (velija). Uslov da bi neko mogao biti staratelj ženi jeste da bude musliman, muškarac (obično je to otac devojke, a ako nema oca, onda deda, a ako nema dedu, onda amidža, a ako nema amidže onda brat itd. Ukoliko niko od ženine rodbine nije musliman, onda se starateljstvo prepušta kadiji (u našem slučaju muftiji ili čoveku koji slovi kao učen u šerijatu), da je punoletan i slobodan.

Shuttestock
Šerijat i brak

Neophodna su  dva pravedna svedoka. Pod pravednošću se podrazumijeva da ne čine velike grehe i da se klone većine malih greha. To znači da svedoci ne mogu biti osobe koje ne klanjaju, niti oni koji piju alkohol, bludniče itd. Zbog pomanjkanja pravednosti u današnjem vremenu, dobro je osigurati što više svedoka.

Zatim se traži  forma ugovora o venčanju, tj. ponuda i prihvatanje (ar. idžab i kabul). Sastoji se od toga da muž, ili njegov zastupnik, jasnim rečima izrazi staratelju bračnu ponudu za ženu koju želi za suprugu. Na primer: “Daj mi za ženu tu i tu (navesti ime), svoju kćerku!”, a staratelj treba jasno i nedvosmisleno da izjavi: “Dajem ti za ženu (navesti ime), svoju kćerku.” Zatim se traži pristanak devojke. Nakon toga će muž izjaviti: “Uzimam je za svoju ženu.” Ova ili slična, sličnim rečima izražena forma veoma je bitna i svedoci treba da je čuju, a pohvalno je i da je potvrde u usmenom i pisanom obliku.

Za venčanje je potreban venčani dar. Mehr je venčani dar koji se daje ženi na ime dozvole polnog odnosa sa njom. Davanje mehra je vadžib (obaveza) i smatra se uvjetom za ispravnost braka. Visina mehra mora se odrediti prije intimnog odnosa i nije dozvoljeno imati odnos prije nego što se odredi visina mehra, svejedno bio on isplaćen odmah ili kasnije. Postoji saglasnost islamskih pravnika u tome da mehr može biti sve ono što ima neku vrijednost, svejedno radilo se o predmetima ili koristima. Bračni ugovor nije uslovljen spominjanjem mehra.