PETR STOJANOVSKI / imago stock&people / Profimedia,
U Galičniku se svake godine oko Petrovdan odigrava jedinstvena pravoslavna svadba, sa drevnim ritualima, pesmama i jahanjem, kakvi se retko gde mogu videti.
Dok julsko sunce miluje strme padine Bistre, planine u zapadnoj Makedoniji, mali planinski zaseok Galičnik oživljava zvucima zurli i tapana, ciktanjem konja i koracima u opancima. Svake godine, oko velikog praznika Svetog Petra i Pavla – Petrovdana, Makedonci pravoslavne veroispovesti okupljaju se u Galičniku kako bi proslavili Galičansku svadbu, trodnevni praznik tradicije, vere i sećanja.
PETR STOJANOVSKI / imago stock&people / Profimedia,
Mladenci Galičanske svadbe pred oltarom
SVADBA KAO ZAVET PRED PRECIMA
Galičani, mahom vernici Makedonske pravoslavne crkve, potomci su stočarskih porodica koje su vekovima živele u ovom planinskom kraju. Danas je selo gotovo napušteno, ali Petrovdan mu vraća dušu. Za Galičane, ova svadba nije samo folklor, već čin dubokog zaveta, jer mladenci pred ikonom Svetog Petra izgovaraju svoje zavete u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla, podignutoj još 1930. godine.
PETR STOJANOVSKI / imago stock&people / Profimedia,
JEDINSTVENOST OBIČAJA MEĐU PRAVOSLAVNIMA
Iako se u mnogim pravoslavnim krajevima mogu videti konji i kočije kao deo stare svadbene tradicije, običaji koji prate Galičansku svadbu – poput javnog brijanja mladoženje pred celim selom, specifičnih igara i pesama, trodnevnih rituala i dramskih prikaza – ostaju jedinstveni i gotovo nepoznati u ostalim delovima pravoslavnog sveta.
Jedinstven običaj je i to što mladu, prekrivenu prozračnim pokrivačem, nose kroz celo selo. Upravo zbog tih posebnosti, Galičanska svadba odiše neobičnom lepotom i duhovnom snagom, jer se kroz nju spajaju narodna epika i svetinja braka, a običaji predaka dobijaju novo značenje pred licem Božijim.
PETR STOJANOVSKI / imago stock&people / Profimedia,
KONJI, NARODNE NOŠNJE I SVETI PETAR
Poseban prizor svake Galičanske svadbe jesu konjanici, mladići u svečanim narodnim nošnjama, koji jašu ukrašene konje kroz selo i najavljuju svadbenu povorku. Ovaj običaj ima starozavetno značenje dostojanstva i snage, ali i simbol Hristovog ulaska u Jerusalim na Cveti – trenutak kada su poniženje i slava postali jedno.
PETR STOJANOVSKI / imago stock&people / Profimedia,
DUH PETROVDANA
Petrovdan je jedan od najvećih praznika pravoslavlja, kada se slavi apostolska čvrstina vere i temelj Crkve. Galičani, iako rasuti širom Makedonije i dijaspore, vraćaju se upravo tada, kao što se narod vraća svojoj Crkvi, i kroz brak obnavljaju zajednicu. Na dan svadbe, sveštenik služi svetu Liturgiju, a zatim i čin venčanja, koji u Galičniku ima posebnu notu, jer mladenci pevaju i tradicionalne pesme sa prizivima Svetom Petru za blagoslov.
U svetu u kojem se tradicija gubi, Galičanska svadba ostaje živi podsetnik da je brak, u pravoslavnom poimanju, ne samo ugovor između dvoje ljudi, nego i sveta Tajna – put ka spasenju kroz zajednicu, ljubav i žrtvu.
- Bez Boga nema blagoslova, ni u poslu ni u braku - rekao je ove godine jedan od starijih meštana novinarima, dok je pokazivao na ikonu Svetog apostola Petra u crkvi, okruženu cvetnim vencevima i belim svadbenim peškirima.
Dok plamen lila obasjava mrak uoči praznika, vekovni običaj iz paganskih vremena spaja se s hrišćanskom simbolikom, okupljajući mlade i stare oko vatre u molitvi za zaštitu i rodnu godinu.
Jedan je bio ribar, drugi učenjak; prvi je Hrista gledao očima, drugi Ga je spoznao tek posle Vaskrsenja – ali njihova imena i životi kriju duboku tajnu zajedništva koja menja svakog verujućeg, ističe protojerej Andrej Tkačev u svom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti.
Otac Hrizostom je naglasio da temelj svakodnevne molitve treba da budu reči kojima čovek traži Božiju milost, oproštaj grehova i spasenje, kako za sebe, tako i za svoje bližnje.
Eparhija raško-prizrenska navodi da aktivnosti kod svetinje nisu prethodno najavljene Crkvi i upozorava da obim radova prevazilazi uobičajeno održavanje puta.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Vernici često veruju da izbor venčanog prstena odlučuje o bračnom životu, ali protojerej Andrej Efanov objašnjava zašto prava snaga braka leži u molitvi, ljubavi i međusobnom poštovanju, a ne u spoljašnjim simbolima.
Otac Hrizostom je naglasio da temelj svakodnevne molitve treba da budu reči kojima čovek traži Božiju milost, oproštaj grehova i spasenje, kako za sebe, tako i za svoje bližnje.
U besedi za sredu 9. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o najvećem daru koji čovek može da primi i objašnjava kako se kroz Hrista otvara put ka životu koji prevazilazi sve prolazno.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
Nakon decenija ćutanja, na jednom od prvih srpskih stratišta u Istočnoj Bosni prvi put je služen pomen žrtvama, među kojima su bili i sveštenici koji su ostali uz svoj narod do smrti.