Dok plamen lila obasjava mrak uoči praznika, vekovni običaj iz paganskih vremena spaja se s hrišćanskom simbolikom, okupljajući mlade i stare oko vatre u molitvi za zaštitu i rodnu godinu.
Uoči praznika Svetih apostola Petra i Pavla – Petrovdana (12. jul), srpska sela i gradovi, posebno u zapadnoj Srbiji, ali i širom srpskih zemalja, oživljavaju starim običajem lilanja. Ovaj drevni ritual, koji spaja paganske korene i hrišćansku simboliku, okuplja decu, mlade i starije oko vatre, gde se pale lile – štapovi obloženi suvom korom trešnje ili breze.
Zašto se pale lile u petrovdanskoj noći
Kada padne noć, dim i plamen lila uzdižu se ka nebu, ne samo da bi oterali – zle duhove i uroke – kako narod veruje, već i da bi zaštitili stoku, useve i celu zajednicu. Nije bez razloga nastala izreka: – Lila gori, žito rodi – verovanje da vatra priziva plodnost i blagostanje.
Lilanje danas – od sela do festivala
U većim mestima, poput Loznice, lilanje je preraslo u javno okupljanje i festival LilaLo, sa stotinama upaljenih štapova, muzikom i vatrometom, dok se u manjim selima i dalje organizuju takmičenja – čija će lila duže goreti i praviti veći plamen. Domaćini tom prilikom daruju decu jajima, kajmakom i kolačima.
Poreklo običaja i hrišćansko tumačenje
Koreni ovog običaja sežu u predhrišćansko doba, u kult vatre i drveta, ali ga je hrišćanstvo nadogradilo simbolikom mučeništva svetih apostola Petra i Pavla, stradalih u vreme rimskih progona. Srpska pravoslavna crkva prepoznaje njegovu vrednost kao dela narodne tradicije, ali ga nastoji uskladiti sa hrišćanskim učenjem.
Foto: Republika.rs
Lilanje, Brčko 2025.
Stav sveštenika o lilanju
Sveštenik Miloš Petrović iz Loznice ističe da lilanje ima i duboki pedagoški smisao:
– Paljenje petrovskih lila simbolizuje radnje koje imaju zaštitni karakter. Važno je da se deca saberu oko hrama i da ponesu utiske koje stariji nose iz svog detinjstva – naglašava otac Miloš.
Zvaničan stav Srpske pravoslavne crkve
Zvaničan stav Srpske pravoslavne crkve, kao i drugih autokefalnih crkava, jeste da lilanje nije deo kanonskih obreda, ali se ne osuđuje kada služi jačanju zajedništva, očuvanju kulturnog nasleđa i veri u zaštitničku moć svetitelja. Crkveni autoriteti podstiču da se ovaj običaj izvodi organizovano i bezbedno, u portama hramova i na trgovima, uz prisustvo sveštenika i poštovanje pravila – što festival LilaLo u Loznici uspešno sprovodi. Oci Crkve, ipak, upozoravaju da se treba kloniti tumačenja vatre koja – prevazilazi pobožnu intenciju – poput veštičarenja ili zlih namera.
U sećanjima naroda lilanje je radost detinjstva
Na forumima, običaj lilanja opisuje se kao radosna uspomena iz detinjstva:
– Kod nas u zapadnoj Srbiji se uoči Petrovdana i dalje pale lile. Zapali se velika vatra i deca trče i igraju se oko nje.
– Jedan od meni omiljenih običaja je lilanje… suva trešnjina kora… daje se deci da ‘mlataraju’ tamo-amo dok u potpunosti ne izgori.
Lilanje kao deo identiteta i vere
Lilanje uoči Petrovdana ostaje živa tradicija koja neguje kolektivno pamćenje, poštovanje prirodnih ciklusa i zaštitu svetitelja. Srpska pravoslavna crkva čuva tu ravnotežu – podržava duh običaja, ali ga usmerava kroz prizmu hrišćanskog blagoslova i zajedničke molitve, kako bi ostao bezbedan, vaspitan i smislen za sve generacije.
Služeći liturgiju na praznik Svete mučenice Agripine, mitropolit šumadijski podsetio je da vera bez dela ostaje prazna i upitao vernike da li im je vera istinska ili samo puka tradicija.
Jedan od prvih koji su uočili požar bio je Miloš Popović iz povratničkog sela Koš. Sa svojim prijateljem bio je na putu ka Osojanu kada je primetio vatru koja je već gutala kuću Baneta Đurića.
Na praznik Prepodobnog Davida Solunskog, mitropolit šumadijski Jovan služio je Liturgiju i poručio da ljubav prema bližnjima ne postoji bez ljubavi prema Bogu, a tokom bogosluženja uručio je i visoka crkvena odlikovanja.
Dok Srbija prolazi kroz društvene podele i talas protesta, profesor Bogoslovskog fakulteta i šef Grupe za biblistiku upozorava na opasnost zloupotrebe Biblije za dnevnopolitičke borbe i pozive na neposlušnost Crkvi.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Na praznik Svetih apostola Petra i Pavla, poglavar Srpske pravoslavne crkve služio je liturgiju u Kotežu i poslao snažnu poruku o veri, različitostima i rasporedu vrednosti koje određuju naš život.
Jedan od najpoštovanijih praznika Pravoslavne crkve otkriva priču o dvojici Hristovih apostola čije je propovedanje promenilo svet, ali i o narodnim običajima koji su se sačuvali do danas uz molitvu, liturgiju i sećanje na sveto predanje.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Jedanaestogodišnji dečak i njegova sestra pronašli su na staroj hartiji poruku koja otkriva da najveća vrednost svakog talenta nije u aplauzu, već u dobru koje njime činimo drugima.
Kroz molitvenu poruku prvoapostolima, koji su najznačajniji stubovi hrišćanstva, podsećamo se duhovne snage i blagodati koja dolazi kroz veru, udaljavajući se od iskušenja koja sujeverje donosi.
Veliki svetogorski duhovnik podseća da pravi nemir ne dolazi samo spolja, već iz naših misli i odnosa prema drugima, a put ka miru vodi kroz smirenje i ljubav.