Jerej Srpske pracvoslavne crkve govori kako se od nekoliko porodica u Madridu stiglo do stotina vernika, zašto Španci ostaju do kraja pravoslavne liturgije i kako izgleda vera daleko od kuće.
Eho crkvenih zvona daleko od otadžbine zvuči drugačije - tiše, ali često dublje. U Madridu, pod nebom koje pamti drugačiju hrišćansku istoriju, danas se ipak služi ista liturgija, izgovara isto "Amin" i pale se iste sveće kao u bilo kom hramu naše svetosavske Crkve. Tu, među pravoslavnim Srbima rasutim po velikom gradu, rađa se i sazreva nova parohija Svetih apostola, kao svedočanstvo da vera ne poznaje granice. O tom tihom i strpljivom građenju crkvenog života u Španiji govori jerej Zoran Drašković, sveštenik madridske parohije, čovek koji sa narodom deli i početke i nade.
Kada i kako je počeo parohijski život pravoslavnih Srba u Madridu?
- Bogu hvala, u Madridu, u jednoj kulturi koja nam je poznata kao izrazito rimokatolička, milošću Božjom odskoro postoji i naša pravoslavna parohija posvećena Svetim apostolima Božjim. Sve je počelo još 2016. godine, kada Srpska pravoslavna Eparhija zapadnoevropska usvaja novi crkveno-pastirski plan za Iberijsko i Pirinejsko poluostrvo. Tada je planirano da se osnuju parohije u Madridu i Lisabonu, kao i da se, koliko je moguće, pokrene i misionarski rad sa ljudima koji žive na tom podneblju.
Foto: SPC
Sveštenik Zoran Drašković
U početku nije bilo lako. Pastirski plan je predvideo da se što pre pronađe pogodno bogoslužno mesto. U tome se uspelo tek 2017. godine. U to vreme nadležni arhijerej bio je blažene uspomene vladika Luka, koji je prilikom svoje prve pastirske i kanonske posete, svojim ličnim autoritetom, uspeo da obezbedi mesto gde će se služiti sveta liturgija. To je bio hram Anglikanske crkve u Madridu, koja nam i danas izlazi u susret u toj nasušnoj potrebi. Hvala Bogu, od tada u Madridu postoji mesto gde se naš narod nedeljom i praznicima sabira na svetim liturgijama.
Šta se u međuvremenu dogodilo od 2017. godine do danas?
- U pomenutom planu bilo je predviđeno da za velike praznike dođe sveštenik iz Srbije kako bi služio liturgiju. Međutim, prilike su tada bile zaista teške za parohiju u osnivanju. Povremeno bi dolazio samo poneki sveštenik iz naše eparhije, koji bi se, nakon odslužene liturgije, odmah vraćao u svoju parohiju. Ipak, naša eparhija nije odustajala od zacrtanog cilja da se parohijski život u Madridu i Lisabonu ustali.
Sve se promenilo dolaskom Preosvećenog Vladike Justina na tron nadležnog arhijereja Eparhije zapadnoevropske. Sticajem životnih okolnosti, baš u to vreme sam se sa porodicom preselio iz Pariza u Madrid. Tada se ponovo rodila ideja da se parohija u potpunosti misionarski oživi i da pastirska služba i rad sa našim ljudima budu neprekidni.
Ponovo smo stupili u kontakt sa Anglikanskom crkvom i dogovorili se da nam svake druge subote u mesecu iznajmljuju crkvu za naše potrebe. Taj hram, star više od sto godina, nalazi se u samom centru Madrida i pripada neoromaničkom stilu. Veoma je lep.
Foto: SPC
Sveštenik Zoran Drašković pričešćuje parohijane u Madridu
Pre dve godine proslavili smo prvi Božić. Sabralo se dvadesetak porodica, a ja sam im se predstavio kao paroh koji će ostati u Španiji da služi Bogu i svom srpskom rodu. Bilo je potrebno gotovo godinu dana da se naši ljudi, koji su crkveni i verujući, postepeno okupe oko svoje Crkve i svog sveštenika i da parohija zaista počne da živi.
Koliko ljudi dolazi na svete liturgije i kakvog su profesionalnog profila?
- Na velike praznike, za Božić i Vaskrs, sabere se nekoliko stotina duša. To je za početak izuzetno dobro. Uglavnom su to mladi ljudi: studenti, doktoranti i postdiplomci, ali ima i onih koji u Madridu žive po dve i više decenija.
Kako reaguju ljudi koji prvi put dođu?
- Kako vreme prolazi, sve više naroda dolazi na molitvu. Oni koji prvi put dođu iskreno su iznenađeni i često se pitaju da li je uopšte moguće da u Madridu postoji delić otadžbine u tuđini. Svi se oduševe. To je obostrana radost i ljubav u Gospodu Hristu. Trudim se da ljudima koji prvi put dolaze, a nisu dovoljno upućeni u veru, polako objasnim osnove naše svete vere.
Posle liturgije obavezno sednemo, družimo se i razgovaramo o tome šta smo zapravo doživeli na bogosluženju. To je neophodno da bismo zajedno učestvovali u Svetoj evharistiji, kako nam je Gospod i zapovedio na Veliki četvrtak. Agapa, odnosno trpeza ljubavi, produžetak je Svete evharistije i ona mora da postoji. Njenu blagodat uvek osetimo u duši. To je velika radost u Hristu Gospodu.
Foto: SPC
Sveštenik Zoran Drašković
Da li je u planu stalno bogoslužno mesto parohije u Madridu?
- Naravno da jeste. U Boga se uzdam i nadam da ćemo, u narednom periodu, doći do makar jedne male kapele u kojoj bismo mogli redovno da služimo nedeljom. Nedelja je sveti, od Boga zapovedni dan kada se ide u crkvu. Parohijani me često pitaju da li bi liturgija mogla da se služi nedeljom, jer subotom rade i većina nije u mogućnosti da tada dolazi.
Koliko pravoslavnih Srba živi u Madridu?
- Imamo podatke da u Madridu živi oko hiljadu pravoslavnih Srba. To je više nego dovoljan broj da jedna mala parohija bude ispunjena molitvom, radošću i spasonosnim zajedničkim hrišćanskim životom. Daće Bog, tako će i biti.
Da li se ljudi međusobno upoznaju kroz parohiju?
- Naravno, i ja ih naročito na to podstičem. Posle službe svi se predstave, a u razgovoru se potom i zbliže. To je dirljiv prizor koji se posle molitve odvija daleko od Srbije. Uz pomoć Božju i dobrih ljudi, nadamo se da ćemo uskoro obezbediti stalno bogoslužno mesto. Siguran sam da ćemo za kratko vreme izrasti u zdravu i jaku pravoslavnu zajednicu okupljenu oko svetinje.
Vi ste rođeni Zemunac i dugo ste živeli u Parizu. Kako upoređujete parohijski život u Parizu i Madridu?
- U Parizu postoji velika srpska zajednica koja se formirala više od jednog stoleća. To je ujedno i centar Zapadne Evrope. Danas tamo živi više od sto hiljada Srba. Imamo Sabornu crkvu Svetog Save u samom centru grada i još dva hrama u predgrađu. Tu je i sedište Eparhije zapadnoevropske, kao i naš duhovni otac, Preosvećeni vladika Justin. Pariski svetosavski hram nedeljom i praznicima ispunjen je vernicima, naročito od dolaska vladike Justina, koji je celoj eparhiji dao snažan duhovni zamah. Bogosluženja su redovna i toržestvena, a zajednica je snažna i ustaljena već više od pola veka. Hvala Gospodu i Svetom Savi.
Foto: SPC
Sveštenik Zoran Drašković
Da li na bogosluženja dolaze i ljudi koji nisu naše vere?
- Veoma često. Dešava se da u Anglikansku crkvu uđu brojni turisti da razgledaju hram baš u trenutku dok traje naša liturgija. Po pravilu ostanu do kraja, a potom mi prilaze i raspituju se o toj „divnoj službi“. Ti trenuci su istinski blagosloveni.
Kakvih sve hrišćanskih svetinja ima u Španiji?
- Španija je zemlja bogata svetinjama. Posebno bih istakao mošti Svetog Isidora Seviljskog, zaštitnika Madrida, koga i mi pravoslavni poštujemo kao velikog svetitelja. Poslednjih godina sve više naših ljudi dolazi u Madrid kao turisti. Želja mi je da kroz parohiju saznaju više o hrišćanskim svetinjama i da turističkom boravku dodaju i poklonički duh. Pozivam sve pravoslavne hrišćane da nam se, kada dođu u Madrid, obavezno jave i dođu na svetu liturgiju.
Na praznik Svetog Kirijaka Otšelnika, vladika zapadnoevropski Justin služio je liturgiju, a rukopoloženjem i odlikovanjem sveštenika osnažio pravoslavnu zajednicu Srba u Španiji.
Svečanim činom osvećenja nekadašnje evangelističke crkve, mitropolit nemački Grigorije utemeljio je novi duhovni dom Srpske pravoslavne crkve na jugozapadu Nemačke.
U prestonici SAD slavilo se kao u srcu Srbije – liturgija, pesma, kolo i molitva spojili su verni narod u crkvi Svetog Luke, dok je freska Presvete Bogorodice „Širšaja nebesa“ postala simbol duhovnog mosta između otadžbine i dijaspore.
Donatorsko veče parohije Svetih Ćirila i Metodija pretvorilo se u svedočanstvo vere, nade i plana koji bi uskoro mogao da dovede do kupovine prvog pravoslavnog hrama u Konektikatu.
Dok se muslimanski vernici pripremaju za četiri dana molitve, okupljanja i pomaganja siromašnima, verske vođe Islamske zajednice Srbije pozvale su na međusobno poštovanje, razumevanje i slogu muslimana i hrišćana u Srbiji.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Srpska pravoslavna crkva saopštila je da će jedna od najvećih svetinja pravoslavnog sveta, na molbu patrijarha Porfirija i uz blagoslov igumana manastira Vatoped, u Hramu Svetog Save ostati duže nego što je planirano.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od ranog jutra kolone vernika slivale su se ka tumanskoj svetinji na presvlačenje moštiju Svetog Zosima, dok je posle liturgije ogromna litija krenula kroz šumu ka isposnici svetitelja.
Od Vaznesenjske crkve do Hrama Svetog Save slivala se nepregledna reka vernog naroda, dok je jedna od najvećih svetinja pravoslavlja prvi put posle više vekova proneta ulicama prestonice.
Čudotvorni pojas svečano je dočekan u porti Vaznesenjske crkve u Beogradu, uz najviše crkvene počasti i more vernika koje je ispunilo centar prestonice.
Rukopisi, ikone i predmeti iz Hilandara, ali i potpuno nova postavka u srcu prestonice, donose drugačiji pogled na jednu od najvažnijih ličnosti srpske istorije - Svetog Savu.
Jevanđelja ga pominju samo u tragovima, a predanje mu pripisuje više identiteta, ko je bio Juda Jakovljev i zašto i dalje izaziva nedoumice među tumačima
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za utorak 7. sedmice po Vaskrsu otkriva se neobična poruka: čak i onaj ko ne veruje može postati deo Božjeg plana, dok se vera vernih meri njihovim padom i odstupanjem.