Svetiteljka koja je kroz bol i patnju svetlela božanskom ljubavlju, postradala je za Hrista, ostavljajući za sobom svetli put vere i nade, a njene mošti darovale su isceljenje mnogim bolesnicima, čineći čuda i nakon njenog stradanja.
U palestinskom gradu Vivlosu, na obalama mora, rođena je Sveta mučenica Akilina. Već u sedmoj godini ova mala devojčica, odgajana u čestitoj hrišćanskoj porodici, obasjala je svojim čistim srcem put kojim će koračati.
Do svoje desete godine, Akilina je bila prepuna blagodati Svetoga duha, toliko da je sa neustrašivom silom i revnošću propovedala Hrista svojim vršnjakinjama, otkrivajući im veličanstvenu istinu božanske ljubavi.
Printscreen
Ikona Svete mučenice Akiline
Ali doba progonstva za hrišćane pod carem Dioklecijanom donelo je tamne oblake nad ovu devojčicu. Neko je prijavio Akilinu carskom namesniku Volusijanu, čoveku bešćutnom prema svetlosti koju je ona nosila.
Volusijan, zaslepljen mržnjom, naredi da devojčicu nemilosrdno šibaju, a potom usijanu šipku probodu kroz njene nevine uši i mozak. Iako je krv tekla, a bol bio neizdržljiv, Akilina i dalje javno ispovedala Hrista, svog Gospoda. Kada je njeno malo telo konačno palo, činilo se da je život napustio ovo svetlo stvorenje.
Namesnik, verujući da je Akilina mrtva, naredio je da je iznesu izvan grada i bace na đubrište, da psi pojedu njeno telo. No, anđeo Božji se pojavi noću, te joj reče: "Ustani, budi zdrava!" I devica ustade, potpuno isceljena, zahvaljujući Bogu i moleći ga da joj ne uskrati mučeničku krunu. Glas s neba odgovori: "Idi, biće ti kako moliš!"
Shutterstock
Sveta mučenica Alikina postradala je za veru i Hrista u 12. godini
Tako se Akilina vratila u grad, a gradske kapije se same otvoriše pred njom. Ušla je kao duh u namesnikov dvorac, stajući pred njegovu postelju. Volusijan, obuzet neiskazanim užasom, kada je video živu Akilinu, osta nem.
Sutradan, po njegovoj naredbi, dželati izvedoše Akilinu da je poseku mačem. Pre nego što joj je mač presudio, devojčica je pala na kolena i pomolila se Bogu. Tek tada joj dželat odseče glavu.
Ovenčana vencem mučeničkim 293, u 12. godini, postradala je za Hrista, ostavljajući za sobom svetli put vere i nade. Njene mošti darovale su isceljenje mnogim bolesnicima, čineći čuda i nakon njenog mučeništva. Neka nas sećanje na nju inspiriše i vodi, kao što je ona svojim životom proslavila Hrista.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Svojom požrtvovanošću u veri i dobročinstvom, braća po krvi i po Hristu, iz starog Rima, zaslužili su venac večne slave od Gospoda, a njihovi podvizi i danas isceljuju dušu i telo.
Priča o ovoj svetici iz 3. veka nije samo sećanje na prošlost, već živi primer kako vera, hrabrost i predanost mogu osvetliti i najmračnije trenutke naših života.
Jevanđeljska priča o sleporođenom koga je Hristos iscelio zauzima posebno mesto u pravoslavlju jer, osim čuda progledanja, nosi snažnu poruku o veri, patnji, nadi i duhovnoj svetlosti koja menja čovekov život.
U manastiru posvećenom Svetim Kozmi i Damjanu, na mestu koje je nekada bilo srušeno i zapaljeno, dešavaju se nepojmljive isceliteljske priče; tu, pod senkom minareta, Božija sila spaja ono što ljudski um ne može razumeti – muslimane i pravoslavce u tišini oproštaja i zajedničke vere u čudo.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.