ČUDESNI PUT MOŠTIJU SVETE PETKE! Tri Srpkinje ih izmolile od Bajazita, moldavski vojvoda bogatstvo dao da završe u Rumuniji! JEDINE PREŽIVELE OGROMAN POŽAR!
Prema predanju, nakon smrti bila je sahranjena kao nepoznata žena u svom rodnom mestu, sve dok se u snu nije javila bogatoj gospođi Jeftimiji i radniku Georgiju. Kada su njene netaknute mošti pronađene, započeo je njihov dug i čudesan put kroz mnoge zemlje i vekove.
SPC
Sveta Petka Epivatska
Najpre su počivale u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Epivatu, zatim prenete u Carigrad, a potom 1238. godine u bugarsko Trnovo, po želji cara Jovana Asena. Posle turskog osvajanja Trnova 1393. godine, mošti su više puta menjale svoje mesto – stigle su do Vidina, zatim u ruke sultana Bajazita.
Na molbu tri znamenite Srpkinje – kneginje Milice, despotice Jefimije i princeze Olivere, koja je bila Bajazitova žena – mošti su prenete u Srbiju. Najpre su čuvane u kruševačkoj crkvi Lazarici, a zatim ih je despot Stefan Lazarević preselio u Beograd, gde su položene u crkvu Svete Petke kraj izvora na Kalemegdanu.
youtube/printscreen/doxologia.ro
Saborna crkva u Jašiju gde se nalaze mošti Svete Petke
Nakon osvajanja Beograda 1521. godine, Turci su mošti odneli u Carigrad, gde su bile čuvane u Patrijaršijskoj crkvi Svetog Georgija. Tek 1641. moldavski vojvoda Vasilije Lupul uspeo je da ih dobije kao otkup za dugove Carigradske patrijaršije i prenese u grad Jaši, gde se nalaze i danas, u Sabornoj crkvi posvećenoj Sretenju Gospodnjem.
Zanimljivo je da su mošti preživele požar koji je 1888. godine potpuno uništio crkvu u kojoj su bile smeštene – sve je izgorelo osim njih.
Sveta Petka se i danas u narodu poštuje kao čudotvorka i zaštitnica, a njen kult duboko je ukorenjen u duhovnom životu srpskog naroda.
Kroz istoriju se prepliću ljubav i tragedija, a u središtu jedne od najznačajnijih priča stoji manastir Ljubostinja. Njegove relikvije neprocenjive vrednosti postale su meta neviđenog razbijništva.
Tri znamenite Srpkinje, kneginja Milica, despotica Jefimija i Miličina kćerka Olivera, koja je bila Bajazitova žena, imolile su da se mošti prenesu u Srbiju.
Danas širom Srbije vernici proslavljaju dan zaštitnice i utešiteljke, a u Crkvi Svetih cara Konstantina i carice Jelene u Konjevićima verni narod se okuplja kako bi se poklonio česticama moštiju svetiteljke.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima