OBOJICA SU SA VELIKOM PREDANOŠĆU SLUŽILA HRISTU: Danas su Sveti apostol Filip Đakon i Sveti Teofan Načertani
Sveti apostol Filip Đakon ostao je upamćen po mnogim čudesima, a Sveti Teofan Načertani po pisanju 145 kanona.
Tri znamenite Srpkinje, kneginja Milica, despotica Jefimija i Miličina kćerka Olivera, koja je bila Bajazitova žena, imolile su da se mošti prenesu u Srbiju.
Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obeležavaju Svetu Petku, praznik posvećen Prepodobnoj mati Paraskevi, poznatoj i pod imenom Sveta Petka Srpkinja i Sveta Petka Epivatska.
Sveta Petka je kod Srba veoma poštovana i slavna svetiteljka koja se smatra zaštitnicom žena, a najpre je bila sahranjena kao neznanka u svom rodnom mestu.
Kada se javila u snu bogatoj dami po imenu Jeftimija i nadničaru Georgiju, i kada su otkrivene njene netaknute mošti, krenuo je njihov čudesni put od jedne do druge crkve da bi danas bile Sabornoj crkvi u Jašiju.
Naime, mošti Svete Petke najpre su bile položene u crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Epivatu.
Njene čudotvorne mošti prenošene su u toku vremena mnogo puta, najpre iz Epivata u Carigrad.
Carigradom i okolinom su vladali krstaši, pa je bugarski car, Jovan Asen, 1238. godine izmolio od krstaša ove mošti i preneo ih u svoju prestonicu, Trnovo u Sabornu crkvu. Ali 1393 Turci su osvojili i Trnovo.
Proterali su patrijarha Jeftimija, prvog pisca žitija Svete Petke, opljačkali crkvu, a svete mošti izbacili iz kivota ukrašenog zlatom i dragim kamenjem i svukli sa njih zlatotkanu odoru.
Vidinski gospodar, knez Strašimir, izmolio je Turke da mošti svetiteljke prenose u Vidin, ali Turci su tri godine kasnije i tamo stigli, pogubili kneza a mošti Svete Petke, kao deo opljačkanog blaga, našle su u rukama sultana Bajazita.
Tri znamenite Srpkinje, kneginja Milica, despotica Jefimija i Miličina kćerka Olivera, koja je bila Bajazitova žena, imolile su da se mošti prenesu u Srbiju.
Kada je čuo šta mu kneginja traži Bajazit se smejao:
– Zašto od drugih mnoge i velike cene dostojnih imanja ne molite, već samo suve kosti! – pitao je.
Ipak, dao im je svetinju, koja je najpre čuvana u dvorskoj crkvi Lazarici u Kruševcu, a kada je sin carice Milicem, despot Stefan Lazarević, preselio prestonicu iz Kruševca u Beograd, tako je i mošti Svete Petke poneo sa sobom. Najpre ih je pothranio u u Uspenjsku crkvu Mitropolije beogradske, a potom u novu crkvu Svete Petke, sagrađenu kraj čudotvornog izvora pod Kalemegdanom.
Tamo su mošti počivale sve do 1521, kada je Sulejman Drugi zauzeo Beograd, a sa sobom su Turci poneli tri svetinje - čudotvorna ikona Presvete Bogorodice, mošti carice Teofanije i mošti Svete Petke.
Mošti su položene u hranilnicu časnih moštiju pri Patrijaršijskoj crkvi Svetoga Georgija na Fanaru. Ali Carigrad više nije bio novi Jerusalim, već prestonica Osmanskog carstva.
Godine 1641. rumunski vojvoda Vasilije Lupul, gospodar Moldavije, uspeo je da dobije mošti Svete Petke i prenese ih u grad Jaši, piše Svetosavsko zvonce.
Zamiljivo je kako su tamo završile. Naime, U XVII veku Carigradska patrijaršija pala je u velike dugove zbog teških dažbina koje joj je nametnula turska vlast. Tada je vojvoda Vasilije Lupul ponudio da ogromnim prilogom pokrije dugove Patrijaršije, a da za uzvrat za svoj narod dobije mošti Svete Petke. Tako su mošti 1641. dospele u Jaši i položene u raskošni hram Sveta tri jerarha.
A onda je 1888. godine hram zahvatio požar. Zapalio se svjećnjak kraj svetiteljkinog odra i od njega se raširila vatra. Sve je izgorelo izuzev mošti svetiteljke.
Posle toga mošti su prenete u Sabornu crkvu posvećenu Sretenju Gospodnjem, gde se i danas nalaze. Podignuta je u XIX veku na temelju stare crkve iz XV veka. Ima četiri tornja i vidi se iz svakog dela grada, prenosi Nacionalna Geografija.
Sveti apostol Filip Đakon ostao je upamćen po mnogim čudesima, a Sveti Teofan Načertani po pisanju 145 kanona. Ono što posebno treba naglasiti jeste da SPC u isto vreme nije poklonila MPC sve one srpske svetinje i manastire, koje su gradili srpski vladari u istoriji. Tomosom o autokefaliji MPC te svetinje nisu poklonjene, kao što pojedini zlonamerni ili pak neznaveni ljudi komentarišu, već su dati na upotrebu, a to su dve suštinski različite pravne formulacije, istakao je arhimandrit Petar (Dragojlović). Sveti Teofan dalje objašnjava da oproštaj grehova nije nešto što se može postići samostalno, već je to proces koji zahteva posvećenost i odlučnost da se ne podleže grehovnim navikama. Uloga Hrista kao našeg zastupnika kod Oca je neprocenjiva, jer nas jedino njegova žrtva može osloboditi od posledica naših grehova. On ukazuje na značaj Božanske blagodati, koja se daruje onima koji veruju. Ova pomoć, koja dolazi kroz Svetog Duha, omogućava nam da se oslobodimo greha i da živimo u skladu s učenjima Hrista. Oni koji ometaju veru u Gospoda smatraju se "večnim zločincima“, jer se protive istini koja je poznata svima i koja donosi večnu štetu. U nekim delovima Srbije, domaćin ili mlađi član porodice odlazi lično do prijatelja i poziva ga na slavu, uz prijateljski razgovor. Uoči slave, u nekim krajevima se kao pozvnica onome koga domaćin želi da ugosti, šalje manji hleb ili lepinja...


OBOJICA SU SA VELIKOM PREDANOŠĆU SLUŽILA HRISTU: Danas su Sveti apostol Filip Đakon i Sveti Teofan Načertani
"RASKOL NE MOŽE OPRATI NI MUČENIČKA KRV"! Arhimandrit Petar (Dragojlović) o duhovnim i nacionalnim prednostima davanja autokefalnosti MPC!
MISLI ZA SVAKI DAN U GODINI: "A ko ne veruje – već je osuđen, budući da sam u sebi nosi osudu".
NA SLAVU SE, IPAK, ZOVE, A EVO I KAKO SE TO RADI: Telefon je poslednje sredstvo kome bi trebalo pribegavati
Svetiteljki se dve godine pred smrt javio anđeo i rekao da se vrati u svoje rodno mesto.
Ove dve molitve smatraju se najmoćnijim u pravoslavlju.
Još kao devojčica, dok je sa majkom odlazila u crkvu i čula reči Božanskog Jevanđelja:"Ko hoće za mnom da ide neka se odrekne sebe i uzme krst svoj i za mnom neka ide" (Mk. 8,34), svim srcem se predala Gospodu kojem je služila do kraja života.
Zbog hrišćanskog i podvižničkog života zadobila je dar čudotvorenja.
Rano je uvideo i prezreo sujetu ovozemaljskog sveta i rešio da se udalji u pustinju Misirsku, gde se predao molitvama.
Kao episkop Amvrosije je utvrdio pravoslavnu veru, potisnuo jeretike, ukrasio crkve, napisao mnoge poučne knjige...
I dalje misleći da je u pitanju sveti zadatak, trgovci iz Barija su na silu oteli mošti i krenuli put Italije.
Slava se nasleđuje sa oca na sinove i ostaje ista bez obzira na broj potomaka.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Freska „Dobar pastir“ iz 3. veka prikazuje mladog Isusa, simbol božanske zaštite i ranog hrišćanskog života u Anadoliji.
Sveti Nikolaj Žički nas uči da osmeh, bez zlobe, može biti odgovor na podsmeh. Jer neznanju priliči podsmeh, a znanju osmeh.
Jednostavan manastirski način pripreme, bez viška sastojaka i bez kulinarskih trikova, pokazuje kako skromna postna trpeza može biti zasitna i iznenađujuće bogata ukusom, čak i dan posle spremanja.
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Crkva preporučuje supružnicima da se u dane posta, uz međusobnu saglasnost, uzdrže od telesnih odnosa, kako bi se bračna ljubav privremeno usmerila ka duhovnom zajedništvu i molitvi.