Danas je velika slava: Obeležavamo Obnovljenje hrama Svetog velikomučenika Georgija - Đurđic
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici 18. avgusta sećaju se života i stradanja ovog sveca. Služeći pod carem Konstantinom, svedočio je čudesima vere, da bi na kraju podneo mučeničku smrt zbog hrabrog ispovedanja Hrista pred carem Julijanom Odstupnikom.
Sećanje na Svetog sveštenomučenika Evsignija oživljava duh svetiteljske hrabrosti i vere, podsećajući nas na nepokolebljivu rešenost da se Hristovo ime brani i ispoveda, čak i pred najvećim iskušenjima. Sveti Evsignije bio je vojnik u vremenu velikih previranja i carskih sukoba, služeći pod vladarima od cara Maksimijana, preko cara Konstantina Velikog, do Julijana Odstupnika.
Njegov život bio je prožet vizijama svetosti i čudesa. Prisustvovao je mučeništvu Svetog Vasiliska i imao blagoslov da vidi anđele kako odnose njegovu dušu Gospodu Isusu Hristu. Njegova vojnička služba pri caru Konstantinu krunisana je veličanstvenim prizorom Krsta, znakom pobede hrišćanstva nad paganstvom.
Posle šest decenija služenja u vojsci, Sveti Evsignije povukao se u Antiohiju, svoj rodni grad, gde je ostatak života proveo u postu, molitvi i dobrim delima, postajući uzor skromnosti i bogougodnog života. Njegova starost donela mu je mudrost, ali i nevolje u vremenu cara Julijana Odstupnika. Dvojica zavađenih ljudi u Antiohiji izabrali su ga za sudiju, prepoznajući u njemu pravednika. No, njegova pravedna presuda razgnevila je jednog od njih, koji ga je optužio caru kao hrišćanina.

Car Julijan, poznat po svojoj mržnji prema hrišćanstvu, pozvao je pravednika Evsignija na sud. Sveti Evsignije, ne bojeći se carske srdžbe, osudio je Julijana za odstupništvo od vere i podsetio ga na svetli primer cara Konstantina, koji je u svojoj veri video pobedu i spasenje.
Ovo svedočenje i hrabra reč pravednika doveli su do njegovog mučeničkog kraja. Car Julijan, ogorčen zbog Evsignijeve vere i hrabrosti, naredio je da mu odseku glavu. Tako je Sveti Evsignije u dubokoj starosti 362. godine preselio svoju dušu u Carstvo nebesko.
Danas, moleći se Svetom Evsigniju, vernici prizivaju njegovu snagu i postojanost u veri. Njegov primer podseća nas da, bez obzira na iskušenja ovog sveta, Hristovo ime i krst treba da ostanu svetionici našeg puta ka večnosti. Kroz život i smrt Svetog Evsignija, Crkva nas uči da pravednost i vera nisu prolazne vrednosti, već stubovi na kojima počiva spasenje.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Čak i kada mnogo puta padne, čovek ne treba da odustane od pokajanja, molitve i borbe za sopstveno spasenje.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Radi se zapravo o sećanju na posljednju večeru koju je dan uoči svoje muke i smrti Isus održao sa svojim učenicima.
Na praznik Svetog velikomučenika Georgija, podsetimo se na njegovu neprestanu zaštitu i pomoć, koja nas vodi ka duhovnoj obnovi i božanskoj milosti.
Bitno je da ne izgubimo veru, oslonimo se na moć molitve i u njoj pronađemo skrovište od privremenih oluja.
Sveti Teofan ističe da prava vrednost života nije u materijalnom blagostanju ili društvenoj počasti, već u duhovnom bogatstvu. On naglašava da je život ispunjen nevoljama i iskušenjima često put ka istinskoj utehi i slobodi od materijalnih zavisnosti. Prava sreća se ne nalazi u spoljašnjim bogatstvima, već u unutrašnjem miru i duhovnom ispunjenju. Kada se oslobodimo očaravajućih iluzija ovog sveta, možemo spoznati da su unutrašnje vrednosti, kao što su ljubav, saosećanje i vera, jedina istinska bogatstva. Sveti Teofan poziva svakoga da se prema materijalnim dobrima odnosi s oprezom, čak i kada ih ima, i da ih ne dozvoli da zasene duhovni put.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.