Danas je velika slava: Obeležavamo Obnovljenje hrama Svetog velikomučenika Georgija - Đurđic
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Ime ovog sveca postalo je sinonim za hrabrost u veri i nepokolebljivu odanost Hristu, čak i pred najstrašnijim mukama. Pravoslavni vernici danas se sabiraju u hramovima, pale sveće i uznose molitve ovom svetitelju, čiji je životni put ostavio neizbrisiv trag u hrišćanskoj istoriji.
Sveti Andrej Stratilat, rimski vojvoda iz Sirije, u vreme cara Maksimijana bio je poznat kao vrstan vojskovođa. Njegova snaga nije ležala samo u vojničkoj veštini, već pre svega u veri koju je čuvao u srcu, iako tada još nije bio kršten. Kada se rimska carevina našla u opasnosti od persijske vojske, Andreju je bilo povereno vođstvo nad vojskom.
Pouzdan u Boga živoga, Andrej je okupio najhrabrije vojnike i pozvao ih da pred odlučujuću bitku prizovu u pomoć jedinog istinitog Boga, Hrista Gospoda. I zaista, neprijatelji su se kao prah raspršili pred njihovom verom i hrabrošću. Pobeda u toj bici osvetlila je put za dalju misiju Svetog Andreja, ali ga je takođe stavila na metu zavidljivaca.
Nakon slavnog povratka u Antiohiju, neprijatelji vere u Hrista optužili su Andreja kao hrišćanina. Pred carevim namesnikom, on je hrabro ispovedio svoju veru, zbog čega je bio bačen u tamnicu. Njegov ugled bio je takav da je car, znajući ljubav naroda i vojske prema njemu, naredio da ga puste na slobodu. Ipak, Andrej je u svojoj mudrosti i kroz Božje otkrovenje saznao za zaveru koja je bila pripremljena protiv njega, pa se sa svojim vernim vojnicima povukao u planine Jermenske Tavros.

Tu, u dubokom klancu, gde ih je sustigla rimska vojska, Sveti Andrej i njegovi saborci, svi do jednog, bez otpora položili su svoje živote za Hrista. Njihova krv, prolivena na tom mestu, učinila je čudo – izbio je izvor lekovite vode, koja je isceljivala svaku bolest, kao znak Božje milosti prema ovim svetim mučenicima. Episkop Petar, koji ih je ranije krstio, došao je potajno i časno sahranio njihova sveta tela na mestu njihovog stradanja.
Vekovi su prošli, ali sećanje na svetog mučenika Andreja Stratilata i njegove verne vojnike živi i danas, kao primer vernicima kako se hrabro i s ljubavlju prema Hristu podnose sve životne borbe. Njihovim posvećenjem i žrtvom, utemeljena je neprolazna pobeda nad smrću, kojom su zadobili večne vence slave u Carstvu Hristovom.
U srcima vernika, Sveti Andrej Stratilat ostaje večni vojvoda vere, čiji primer nadahnjuje i vodi one koji koračaju putem istinskog hrišćanskog života. Danas, kada crkvena zvona pozivaju na molitvu, setimo se njegovog nepokolebljivog duha i u veri prizovimo Hrista, kao što su to učinili i on i njegovi saborci, jer njihova priča svedoči o pobedi koja nadilazi sve prolazne nevolje ovoga sveta.
Budi deo Religija.rs zajednice.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Prema hrišćanskom učenju, čovek je pozvan da čuva svoj jezik od zlih reči, osude i proklinjanja, a roditeljska ljubav ne bi trebalo da se pretvori u ponižavanje i osuđivanje deteta.
Bog vidi i ono što mi ne možemo.
Dom ima dubok duhovni značaj, jer se u njemu uči ljubavi, praštanju, strpljenju i požrtvovanosti.
Na video-snimcima vidi se evakuacija monahinja, dok se u blizini svetinje vatrogasci bore sa vatrenom stihijom.
Otkrijte kako se priprema raskošna torta od beze kora, oraha i čokolade koja je obeležila generacije i svečane trenutke u našim domovima.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Priprema se bez komplikovanih postupaka, a najvažniji korak dolazi kada se izvadi iz rerne i prelije mirisnom mešavinom peršuna, ulja i belog luka.
Bez Boga, čak i blagostanje nema snagu, a stradanje postaje neizdrživo.
Kroz priču o praocu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da je istinska snaga u postojanosti, hrabrosti i tihoj poslušnosti Božjoj volji.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički podseća nas da Bog otkriva nebeske misterije onima čija su srca spremna da prime istinu, otvarajući pogled na dva sveta u kojima vlada Njegova ljubav.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žiški u besedi za 24. utorak po Duhovima razotkriva kako vaskrsli Hristos otvara ljudskom biću horizonte nevidljive veličine i večnog spasenja.
Đurđic se obeležava kao uspomena na prenos moštiju Svetog Georgija iz Nikomidije u Lidu Palestinsku.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Poznati kao besrebrenici i čudotvorci, lečili su bolesne ne tražeći zauzvrat novac niti bilo kakvu nagradu, zbog čega su dobili ime bezmezdni lekari.
Pojedini među njima postali su episkopi i revnosno brinuli o poverenim hrišćanskim zajednicama, dok su neki za svoju veru podneli mučeničku smrt.
Otac Joil Bulatović bio je izričit u stavu da je bolje slavu ne obeležavati nego je pretvoriti u nešto što nema veze sa njenim pravim značenjem.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Greh nije samo ono što je kažnjivo pred zakonom ili što izaziva osudu okoline.
Njihovo stradanje postalo je svedočanstvo vere i za one koji su do tada progonili hrišćane.
Kađenje je blagosiljanje i osvećenje prostora, a ne obaveza da se svaki kvadratni metar kuće na isti način kadi, objasnio je sveštenik.
Sveti oci upozoravali su da se čovek ne sme vezivati za rđave pomisli niti im pridavati preveliku pažnju, već da treba da se okrene molitvi i veri.
U pravoslavnom učenju reč ima posebnu težinu, a od čoveka se očekuje da je koristi za dobro, a ne za povređivanje drugih.