Mošti ovog svetitelja, jednog od 12 Hristovih učenika, nakon što su bačene u more, čudesno su doplovile do Liparskih ostrva, gde su dočekane sa velikom radošću, donoseći mnogobrojna čuda vernicima.
Pravoslavci 7. septembra po novom kalendaru obeležavaju Prenos moštiju Svetog apostola Vartolomeja, dan sećanja na jednog od dvanaestorice Hristovih učenika čiji život i mučenička smrt svedoče o veri i snazi Božjeg promisla. Sveti Vartolomej, propovedajući Evanđelje u dalekim krajevima, stradao je na krstu u Albanopolju Jermenskom, ali njegov put nije bio završen ni posle mučeničke smrti.
Časno sahranjene mošti svetog apostola postale su izvor mnogih čudesa, posebno isceljenja bolesnih, što je privuklo veliki broj hrišćana. Međutim, zbog straha da će hrišćanska vera nastaviti da raste, neznabošci odlučiše da se oslobode tog svetog blaga.
www.pravoslavnacrkva.ch
Ikona Svetog Vartolomeja
U svom bezbožničkom očaju bacili su olovni kovčeg sa moštima u more, verujući da će tako zaustaviti širenje vere. Ipak, kako nas pravoslavna vera uči, Božji promisao prevazilazi ljudske namere.
Kovčeg sa moštima svetog apostola, nošen Božjom milošću, nije potonuo, već je doplovio do Liparskih ostrva. Episkop Agaton, obavešten tajanstvenim otkrovenjem, sa klirom i vernim narodom izašao je na obalu i sa velikom radošću dočekao svete mošti. Prisustvo svetog Vartolomeja donelo je mnoštvo isceljenja, a njegova prisutnost među vernicima postala je snažan duhovni oslonac.
Mošti svetog apostola počivale su u crkvi koja je njemu posvećena, sve dok, zbog opasnosti od muslimanskih napada, nisu prenete u grad Benevent. Ovaj sveti događaj, koji danas obeležavamo, podseća nas na postojanost vere i na to da Božja volja vodi sve one koji istinski veruju, čak i kada se čini da su naizgled nesavladive prepreke pred njima.
Od dovratnika do vitrine, neke navike u rasporedu svetinja potiču iz pogrešnih tumačenja, a prema učenju Crkve, mesto koje im dajemo otkriva koliko razumemo njihovu pravu ulogu u svakodnevnom životu.
Dok je javnost gledala glamur, iza zatvorenih vrata vodila se tiha borba za starateljstvo, pravo na izbor i detinjstvo oslobođeno uticaja kontroverzne verske organizacije kojoj je bivši suprug glumice Kejti Holms ostao veran.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Verni narod se s poštovanjem priseća čudesnog otkrića netruležnog i miomirisnog tela ovog ugodnika Božjeg, koje isceljuje sve one koji mu prilaze s verom.
Njegova reč bila je uteha narodu, njegov život svedočanstvo Hrista, a njegovo stradanje u logoru Dahau najdublji pečat vere koju ni smrt nije mogla da slomi. Srpska pravoslavna crkva se 3. maja s ljubavlju seća dana kada su njegove svete mošti vraćene u otadžbinu.
Proslavljamo svetitelja čije mošti mirotoč i donose isceljenje duše i tela, pomirenje među ljudima i nadu onima koji su na ivici očaja. Njegova svetost i ljubav prema bližnjima ostaju neugasivo svetlo vere u savremenom svetu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenice Agapiju, Hioniju i Irinu po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatra po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Katarine Sijenske, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete apostole Aristarha, Puda i Trofima po starom i Svete apostole Jasona i Sosipatera i Kerkiru devicu po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svete Vincence, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.