Prema predanju, ovog dana se sećamo Josifa, sina Jakovljevog i proklete smokve.
Crkva danas obeležava Veliki ponedeljak, koji označava početak Strasne sedmice, poslednje nedelje Vaskršnjeg posta, posvećene stradanjima Isusa Hrista.
Prema predanju, ovog dana se sećamo Josifa, sina Jakovljevog i proklete smokve.
Ova sedmica, poznata kao Velika, Stradalna ili Strasna, donosi najrigoroznija pravila posta, pojačane molitve, tišinu, duhovnu pripremu i bogate narodne običaje koji se prenose generacijama.
Veliki ponedeljak ima dubok duhovni značaj. On se zasniva na ključnim biblijskim događajima iz Jevanđelja.
Od današnjeg dana počinju sveta stradanja Gospoda Isusa Hrista, a pre toga, kao njegovog praobraza, sećamo se prekrasnog Josifa. On je bio sin patrijarha Jakova, kojeg mu je rodila Rahilja.
Omrznut od svoje braće, zbog nekih snoviđenja, on prvo biva bačen u duboku jamu, dok deca obmanjuju oca okrvavljenom odećom, kao da su ga, tobože, rastrgle zveri. Zatim, za trideset srebrnika biva prodat Ismailjćanima, koji ga ponovo preprodaju Petefriju, upravniku evnuha, egipatskog cara - faraona.
Kada je gospođa bezumno nasrnula na celomudrenost mladića, on je, ne želeći da učini bezakonje, pobegao ostavivši svoju haljinu. Ona ga je oklevetala pred gospodarom, i on biva bačen u okove i mračnu tamnicu.
Potom ga, zbog tumačenja snova izvode iz tamnice, predstavljaju ga caru, i on postaje gospodar čitave egipatske zemlje. Na kraju, prilikom prodaje pšenice, ponovo se otkriva svojoj braći, i blagočestivo proživevši čitav život umire u Egiptu, smatran, pored drugih vrlina, velikim u celomudrenosti.
Foto: Religija.rs
Počinje nedelja stradanja Isusa Hristosa
On je praobraz Hrista, jer i Hristos strada od (njegovih) saplemenika Judeja, i učenik ga prodaje za trideset srebrenika, i bacaju ga u tamnu i mračnu jamu - u grob, odakle se, samovlasno ustavši, zacario nad Egiptom, tj. nad svakim grehom, i potpuno ga pobedio, i vlada čitavim svetom i po čovekoljublju nas iskupljuje tajanstvenim davanjem pšenice (hleba), predavši samog Sebe za nas i hraneći nas hlebom nebeskim – Svojim živonosnim telom. Iz tog razloga se sada pominje prekrasni Josif.
Zajedno sa tim, sećamo se i osušene smokve, jer božanstveni jevanđelisti, upravo Matej i Marko, govore o tome odmah posle kazivanja o grančicama.
Smokva predstavlja judejsku sinagogu, u kojoj Spasitelj nije pronašao plod kakav dolikuje, već samo senku zakona, zbog čega im je oduzeo i tu senku, ispunivši zakon u potpunosti.
Ako bi neko upitao: zbog čega se isušuje drvo, koje nema dušu, zašto se ono, koje nije ništa sagrešilo, podvrgava prokletstvu; neka taj zna da je to zato što su Judeji, gledajući Hrista, koji je uvek svima činio dobro i nikada nikome nije učinio ništa loše, mislili da On ima vlast da čini samo dobro, ali ne i da kažnjava.
Ali pošto je čovekoljubiv, Vladika ni je hteo da pokaže na čoveku, da može i to; zato, kako bi uverio nezahvalni narod da On ima vlast i da kažnjava, samo kao Sveblagi neće (to), On podvrgava kazni bezdušnu i neosetljivu prirodu. Ali postoji i jedno tajanstvenije tumačenje, koje je do nas došlo od premudrih staraca, kako kaže Isidor Pelusiot – to je bilo drvo neposlušanja, čije su listove i upotrebili za pokrivanje (sebe, prvi) prestupnici, zbog čega je ono i ovde, po čovekoljublju, od strane Hrista podvrgnuto prokletstvu, koje nije primilo ranije, kako nikada ne bi donosilo plod koji je uzrokovao greh.
A razlog poređenja greha sa smokvom je očigledan, jer i greh pruža prijatno zadovoljstvo - grehovna naslada, a zatim dolazi - oporost i gorčina savesti. Uostalom, oci su ovde stavili priču o smokvi radi umiljenja, kao i priču o Josifu - zato što je praobraz Hrista. (Neplodna) smokva je svaka duša, kojoj je stran svaki duhovni plod, koju Gospod ujutru, tj. posle ovog života, ne našavši sebe u njoj, isušuje kletvom i baca je u oganj večni - i ona postaje kao nekakav isušeni stub, koji zastrašuje one koji ne donose plodove dostojne vrlina.
Na Veliki ponedeljak, kada Hristos korača ka dobrovoljnom stradanju, Sveti Teofan Zatvornik nas uči kako da Ga srcem i telom pratimo kroz pokajanje, post i molitvu. Njegove reči, zapisane pre više od jednog veka, i danas bude svest o dubokom smislu Velike nedelje.
U svojoj knjizi "Misli za svaki dan u godini" svetac je ostavio duboko promišljanje o događajima Velikog utorka, koji i danas odzvanjaju snagom istine i pozivaju na obraćenje — ne rečima, već životom.
U središtu Strasne sedmice, dok svet sluti tragediju, a nebo ćuti, Sveti Teofan Zatvornik u knjizi „Misli za svaki dan u godini“ razotkriva nevidljivi prelom Gospodnjeg puta ka Krstu – trenutak kada ćutanje prestaje, a izgovorena reč zadobija snagu večnosti.
Između doslovnog čitanja Jevanđelja i crkvenog predanja otvara se pitanje koje izaziva rasprave među vernicima – sveštenik Matijas Froze daje odgovor koji menja ugao posmatranja.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od Velikog ponedeljka 6. aprila do Vaskrsa vodi kroz bogosluženja, molitvu i ličnu pripremu – vodič šta je važno, kada otići u hram i kako se pripremiti za Pričešće u danima najveće duhovne težine.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.