PODIGNUTA JE PLOČA SA GROBA NAŠEG: Sveti Justin Ćelijski objasnio da li je smrt zaista kraj ili samo vrata koja se otvaraju pred čovekom
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Jedna pouka ave Justina Popovića razbija svakodnevnu sumnju i nudi drugačiji pogled na život, strah i večnost.
Dom nije samo prostor u kojem se živi, već duhovna radionica u kojoj se oblikuju misli, reči i dela, a roditelji su prvi i najvažniji učitelji vere.
Mi, mi izgonimo iz duše svoje, iz srca svog, iz savesti svoje sve što je Božije ako živimo u nepokajanim gresima, govorio je Sveti Justin.
Svetitelj našeg vremena objašnjava da, kada priznate svoje slabosti, Duh Sveti otvara vrata isceljenja i duhovnog napretka.
Dok joj se anđeli klanjaju, demoni pred njom ustuknu, jer u njoj vide pobedu čoveka nad zlom.
Sveti Justin Ćelijski podseća na unutrašnje oružje hrišćana koje štiti dušu od najmračnijih sila i daje snagu koju niko ne može oduzeti.
Ava Justin otkriva kako molitva postaje tajno i moćno oružje protiv unutrašnjih neprijateljskih sila.
Đavo je protivnik Božji i protivnik čoveka, kome zavidi jer je stvoren po slici Božjoj i pozvan na večni život u zajednici sa Bogom.
U bogatoj riznici duhovnog nasleđa, ava Justin Popović ostavio je svoj zapis o Rođenju Presvete Bogorodice, prazniku koji donosi neizmernu radost, spasava dušu i podseća nas na početak spasenja celog sveta.
Crkva ne govori o bludu samo kao o prekršaju, već kao o duhovnoj bolesti, o strasti koja čoveka odvaja od izvora života – od Boga.
Čovek se u svetlosti Božije istine suočava sa sopstvenom tamom – ne da bi pao u očajanje, već da bi, uz pomoć Božje milosti, ustao iz greha i krenuo putem spasenja.
U pravoslavnom učenju srebroljublje se ne posmatra samo kao moralni prestup, već kao strast – duhovna sila koja čoveka odvaja od svih vrlina, unosi nemir i čini ga slepim za istinske vrednosti.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Čovek opterećen sopstvenim padovima i pogrešnim izborima često oseća nemoć da se vrati na pravi put.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
Iako većina jevrejskih autoriteta smatra da je pirsing ušiju prihvatljiv, pitanje postaje znatno složenije kada su u pitanju drugi delovi tela.