Episkop gornjokarlovački Gerasim služio je liturgiju pod vedrim nebom, blagosiljao slavski kolač i žito, ulivši nadu sabranim vernicima, svedocima snage pravoslavlja koje opstaje u svakom srcu i sećanju, uprkos nepravdama i progonima.
U srcu Krajine, na mestu gde su vekovima odjekivale molitve vernog naroda, episkop gornjokarlovački Gerasim na praznik Uspenja Presvete Bogorodice oživeo je uspomene koje su duboko ukorenjene u srpskoj duši. Vernici, sabrani na crkvištu nekadašnjeg hrama u Perni kod Topuskog, došli su da se pomole i sete onih dana kada su njihovi preci u ovom svetilištu pronalazili utehu i snagu za život pod nebeskim okriljem Majke Božije.
SPC/Eparhija gornjokarlovačka
Crkvište nekadašnjeg Hrama posvećenog Uspenju Presvete Bogorodice u Perni kod Topuskog
Preosvećeni episkop osvetio je slavske darove – kolač i žito – koje su pripremili kumovi ovogodišnje slave, darujući im blagoslov koji će ih pratiti kroz godine iskušenja i radosti. A potom, u tihom i dostojanstvenom trenutku, održan je parastos nevino stradalim žrtvama u Drugom svetskom ratu, onima koji su položili svoje živote ne samo na poljima i bojištima, već i u svetilištima koja su rušena, spaljivana i zaboravljana.
Hram Uspenja Presvete Bogorodice, sagrađen 1715. godine, bio je svetionik vere i nade za narod ovog kraja na samoj granici Korduna i Banije. Njegovi temelji svedoče o vremenu kada su Srbi na ovim prostorima živeli u slozi i molitvi. Spominje se u šematizmu Eparhije gornjokarlovačke iz 1755. godine i na vojnoj mapi Habzburške monarhije iz 1774. godine. Međutim, u vihoru Drugog svetskog rata 1941. godine, hram je spaljen, a njegov materijal raznet, kao da je neprijatelj želeo da zatre svaki trag postojanja. Ipak, sećanje na ovaj sveti dom nikada nije ugašeno u srcima vernika.
Na mestu gde je nekada stajao hram, podignut je krst 2007. godine, kao simbol vaskrsenja i nepokolebljive vere. Vernici, okupljeni pod ovim krstom, danas pronalaze utehu i sećanje na dane kada su se u ovom svetom mestu osnaživali molitvom.
Ova sveta zemlja i dalje čuva bolnu istinu o nepravdi koja je zadesila srpski narod, o patnji i progonu, ali i o veri koja, i pored svega, ostaje nepokolebljiva. Današnji trenutak molitve i parastosa za stradale svedoči o snazi pravoslavlja koje živi u svakom srcu i u svakom sećanju, uprkos svim nepravdama i progonima.
U Perni, na mestu gde su nekada odjekivale pesme, i dalje se oseća duh onih koji su verovali, molili se i stradali. A crkva, iako više ne postoji u svom materijalnom obliku, nastavlja da živi u srcima vernika, kao simbol nade i vere u vaskrsenje.
Jedna od pouka svetogorskog starca otkriva zašto i mali prinos pred Bogom ima posebnu vrednost kada se uz sveću setimo onih koji prolaze kroz patnju, nevolju i teške životne trenutke.
Jedan od Sedamdesetorice nije pred rimskom vlašću branio samo sebe, već je sastavio odbranu hrišćanske vere i zatražio da se vernici ne gone bez stvarne krivice.
U izraelu se obeležava se 3. oktobra 2026. godine, a u dijaspori se Simhat tora slavi dan kasnije; evo zbog čega se osmi dan razlikuje od prethodnih sedam i kakvu simboliku nosi ovaj praznični datum.
Poslednji ispraćaj Maise i Meri Daoud okupio je porodicu, prijatelje i vernike u Hramu Svetog Porfirija u Gazi, dok je Jerusalimska patrijaršija uputila molitvu za pokoj njihovih duša i utehu najbližima.
Obeležavanje godišnjice okupilo je predstavnike Srbije i Severne Makedonije, pripadnike Vojske Srbije i brojne Srbe, uz molitvu za 1.321 vojnika koji počivaju na bitoljskom vojničkom groblju.
Razgovor u Novom Sadu obuhvatio je i pitanje vrednosti koje mladi usvajaju tokom školovanja, kao i budućnost visokoškolske ustanove koja bi nosila ime prvog srpskog arhiepiskopa.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Posle razaranja 2004. godine, u Prizren su se vratili učenici, nastava i crkveno pojanje, a obnovljeni kompleks danas ponovo služi svojoj prvobitnoj nameni.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Od Hristovih reči o Pričešću do Tomine sumnje i pažljivo usmerene svetlosti, svaki prizor na čuvenom remek-delu ima svoje značenje, a perspektiva stvara utisak da se i posmatrač nalazi za trpezom.
U besedi za subotu 18. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički donosi snažno razmišljanje o onome što ljudi smatraju najvećim blagom i o putu kojim se, prema Hristovim rečima, dolazi do Oca.