U svečanoj atmosferi Trojice-Sergijeve lavre, u prisustvu patrijarha Kirila i uglednih jerarha, srpski patrijarh ovenčan je visokim priznanjem za doprinos bogoslovlju i bratstvu dva naroda koje povezuje viševekovna duhovna veza.
U danima kada Crkva proslavlja pobedu Života nad smrću, u vreme Svetle sedmice, kada zvona vaskršnjeg jutra još uvek odjekuju u srcima vernih, dogodio se jedan tih, ali duhovno silan trenutak u životu Pravoslavne Crkve – patrijarhu srpskom Porfiriju uručen je počasni doktorat Moskovske duhovne akademije, jednog od najuglednijih bogoslovskih učилишta pravoslavne vaseljene.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Doček patrijarha srpskog Porfirija
U svečanoj sali ove znamenite duhovne ustanove, u senci molitvenog blagoslova Sveto-Trojicke Sergijeve lavre, okupili su se toga dana mnogi visoki jerarsi i bogoslovi, predstavnici obe sestrinske Crkve – Ruske i Srpske – kako bi posvedočili čin koji prevazilazi granice akademskog priznanja. Jer, kako reče sam patrijarh Porfirije
- Ovo priznanje je jedna od najznačajnijih etapa na putu mog višegodišnjeg bogoslovskog i naučnoistraživačkog rada, kao i u mojoj pedagoškoj i prosvetnoj službi.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Srdačan susred patrijarha Porfirija i patrijarha Kirila
Dodela počasnog doktorata nije bila samo čin odavanja priznanja ličnom zalaganju i doprinosu patrijarha srpskog, već i vidljiva potvrda dubokog duhovnog i istorijskog jedinstva dva naroda, dva Crkvena tela, dve duše – srpske i ruske – koje već vekovima dišu istim molitvenim ritmom i kucaju u istom liturgijskom srcu.
Otvarajući svečanost, rektor Moskovske duhovne akademije, episkop sergijevoposadski i dmitrovski Kiril, uputio je reči koje osvetljavaju duhovnu odgovornost današnjeg bogoslova:
- U savremenom svetu, kada su umovi i srca ljudi izloženi stalnim informativnim napadima, često antihrišćanskog sadržaja, religiozna bogoslovska misao i u Rusiji i u Srbiji se oživljava na dobrobit naših naroda, koji su ujedinjeni hiljadugodišnjom istorijom i čuvaju sećanje na svoje pretke.
Njegove reči podsećaju da su današnji bogoslovi pozvani ne samo da uče i svedoče, već i da budu svetionici u vremenu pomračenih vrednosti.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Svečanim objavljivanjem odluke o dodeli počasnog doktorata, Moskovska duhovna akademija je istakla da priznaje patrijarha Porfirija kao „čoveka nauke, duha i mostograditelja“, koji je svojim delom doprineo jačanju bogoslovske misli i učvršćivanju bratskih veza između dve pravoslavne crkve. Diplomu je uručio lično patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril, što ovom trenutku daje dodatnu simboličku težinu – kao da su se u tom gestu rukovanja dva patrijarha sabrale sve vekovne molitve i suze, trpljenja i vaskrsenja srpskog i ruskog naroda.
U nadahnutom govoru patrijarh Porfirije je pokazao ono što je oduvek krasilo njegov bogoslovski i pastirski put – smirenje.
- Sa dubokim uvažavanjem, blagodarnošću i smirenjem primam ovu izuzetnu čast.. – rekao je, ističući da ovo priznanje ne pripada njemu lično, već je plod zajedničkog duhovnog pregnuća Crkve kojoj služi i naroda kome pripada.
Foto: preuzeto sa spc.rs
U ovom događaju učestvovalo je i izaslanstvo Srpske pravoslavne crkve, predvođeno mitropolitom bačkim Irinejem, igumanom manastira Kovilj arhimandritom Haritonom i drugim uglednim crkvenim licima, što još jednom svedoči o tome koliko Srpska Pravoslavna Crkva pridaje značaj ovom priznanju.
Svečanosti su prisustvovali i visoki predstavnici Ruske pravoslavne crkve, među kojima mitropolit voskresenski Grigorije, arhiepiskop Toma, kao i ugledni bogoslovi i diplomate, predstavnici Ambasade Republike Srbije u Moskvi, profesori i studenti akademije – svi kao svedoci jednog duhovnog trenutka koji nije samo svečana tačka u životu jednog patrijarha, već čin koji se upisuje u živu istoriju pravoslavne crkve
U ovom događaju može se naslutiti odjek one reči apostolske: „Sve neka se među vama zbiva u ljubavi.“ Jer, upravo u duhu ljubavi, poštovanja i jedinstva Hristovog, Moskovska duhovna akademija je odala priznanje pastiru koji zna da rečju uči, molitvom vodi, a ljubavlju okuplja.
Tako je, u danima Vaskrsenja, kada Crkva zrači svetlošću večnog Života, zasijalo još jedno svetlo svedočenja – svetlo koje dolazi iz susreta dva patrijarha, dve Crkve, dve duhovne sile, okupljene oko istog Hrista, Raspetog i Vaskrslog.
I zaista, kako reče jedan od prisutnih: „Ovo je dan koji stvori Gospod – da se radujemo i veselimo u njemu.“
Na poziv Moskovske patrijaršije, poglavar Srpske pravoslavne crkve doputovao je u rusku prestonicu, gde je, zajedno s patrijarhom Kirilom, razgovarao s predsednikom Rusije o ulozi pravoslavlja u savremenom svetu i duhovnoj povezanosti dva naroda.
U danima Svetle sedmice, patrijarh srpski Porfirije i patrijarh moskovski Kiril susreli su se u ozračju Vaskrsenja, svedočeći neraskidivo duhovno jedinstvo Srpske i Ruske Pravoslavne Crkve, uz poruke nade, ljubavi i vere u Hrista Vaskrslog.
U jednoj od najznačajnijih duhovnih lavri pravoslavlja, patrijarh moskovski Kiril svečano je uručio najviše odlikovanje Ruske pravoslavne crkve srpskom patrijarhu, u znak dubokog poštovanja i jačanja neraskidivih veza između dva bratska naroda i crkava.
Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako privlačne ideje i teorije mogu postati prostor u kome čovek gubi sigurnost duhovnog oslonca i ne primećuje trenutak kada se udaljava od onoga što smatra istinom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Jovana Vethopeščernika po starom i Svetog Atanasija Velikog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Atanasija Velikog, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Reči svetitelja razotkrivaju zašto ono što vas danas muči nije ni približno veliko kao što izgleda i kako da povratite unutrašnji mir, bez obzira na okolnosti
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
U iskrenom duhu pravoslavnog jedinstva, patrijarh srpski uputio je srdačne želje poglavaru Ruske Crkve, podsećajući na duboku povezanost dva naroda i nedavnu posetu svetinjama Moskve.
Na prijemu povodom Dana branilaca otadžbine, patrijarh srpski ukazao je na snagu zajedništva dva naroda, koja traje kroz istoriju, u verama, kulturi i neizmernoj zahvalnosti.
Ističući zajednički bol i podršku u teškim vremenima, mitropolit Antonije deli svoje utiske o poseti srpskim zemljama i razmišljanja o aktuelnim pitanjima pravoslavnog sveta, o Ukrajini i Kosovu i Metohiji, naglašavajući ulogu Crkve u očuvanju istine i pravde.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Prisustvo čestice moštiju Svetog Nektarija Eginskog u prostorijama u kojima se svakodnevno vodi borba za živote pretvorilo je medicinsko okruženje u mesto zajedničke molitve, sabranja i duhovne podrške svim prisutnima.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U prisustvu sveštenstva, majstora i meštana završen važan korak u izgradnji crkve, a poruke vladike ukazale na značaj istrajnosti, vere i dela koja, kako je naglasio, imaju trajnu vrednost i ne prolaze s vremenom.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Sveštenik Dmitrij Baricki tumači dramatičan jevanđelski događaj i upozorava na skrivenu opasnost – kada čovek odbije milost, ni čudo ne donosi mir, a rana nastavlja da upravlja njegovim životom.
Poslastica koja se ne jede na brzinu – prhka osnova od oraha i lagani šne od belanaca stvaraju desert koji opstaje danima i vraća duh porodičnih okupljanja.