U jednoj od najznačajnijih duhovnih lavri pravoslavlja, patrijarh moskovski Kiril svečano je uručio najviše odlikovanje Ruske pravoslavne crkve srpskom patrijarhu, u znak dubokog poštovanja i jačanja neraskidivih veza između dva bratska naroda i crkava.
U svetlosti blagodati koja se spušta s neba kao neugasivi plamen vere, 25. aprila 2025. godine, Srpska i Ruska pravoslavna crkva zapečatile su još jedno poglavlje svoje bratske ljubavi i duhovnog jedinstva. Na svetom mestu koje vekovima diše molitvom, u Uspenskom sabornom hramu svetotrojičke Sergijeve lavre, nakon liturgije, dogodio se čin koji prevazilazi vreme i granice – čin časti, priznanja i blagoslova.
Njegova svetost patrijarh srpski Porfirije, koji svakim korakom svedoči krotkost, mudrost i smirenje, primio je jedno od najviših odlikovanja Ruske pravoslavne crkve – orden svetog ravnoapostolnog kneza Vladimira, prvog stepena. Ovo visoko priznanje, koje je uručio njegova svetost patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril, nosi u sebi pečat vekovnog duhovnog srodstva, vernosti Hristu i trudoljubive brige za jedinstvo pravoslavlja.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh Kiril i patrijarh Porfirije
Pre nego što su se sabrali na prestonom tronu patrijaraške palate svete lavre, dvojica patrijarha, kao dva stuba crkve Hristove, poklonili su se pred svetinjama koje svedoče o svetlosti Vaskrsenja. Mošti svetog Sergija Radonješkog, ikona Svete Trojice koju je naslikao duhom prosvetljeni sveti Andrej Rubljov, kao i kapela Nikonova i palata Serapionova, bila su mesta gde su se molitve neba i zemlje dotakle.
Patrijarh Porfirije, primajući orden, nije ga primio kao čovek, već kao pastir naroda Božijeg, kao naslednik Svetog Save i duhovni sin svetosavskog predanja koje se preliva u duhovnu simfoniju sa ruskim pravoslavljem. Orden svetog kneza Vladimira, ravnoapostolnog svetitelja koji je Hrista izabrao za svetlost naroda svoga, sada sija na grudima onoga koji i u današnjem svetu propoveda istu tu svetlost – neugasivu, blagodatnu i spasonosnu.
U istom duhu, patrijarh Kiril je ordenom slave i časti drugog stepena odlikovao i mitropolita bačkog Irineja – vrsnog teologa, smirenog jerarha i revnosnog svedoka istine, koji se decenijama neumorno zalaže za bratstvo među pravoslavnim narodima.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh Kiril i vladika Irinej
Svečanosti su prisustvovali i članovi delegacije Srpske pravoslavne crkve, ministar Nenad Popović, ambasador Momčilo Babić, kao i osoblje Ambasade Republike Srbije, dajući ovom činu i nacionalno dostojanstvo u duhu blagoslovene državnosti.
Ovo odlikovanje nije tek priznanje – ono je pečat ljubavi. Ono je znak da, u vremenu iskušenja, u doba kada se duh sveta često protivi Duhu istine, crkva Hristova ostaje neuzdrmana, jer u njenom srcu prebiva ljubav koja ne traži svoje, već ljubi do kraja. U toj ljubavi, u tom nevidljivom i neprolaznom, događaji poput ovog postaju večni spomenici vere.
U činu uručenja ordena, nije se slavilo ime jednog čoveka, već ime Gospoda našeg Isusa Hrista – kroz slavu njegove crkve i svetlost njegovih svetitelja. A kroz to slavlje, i Srbija i Rusija, dve sestre u Hristu, pokazale su da u njihovim srcima gori ista vatra – vatra vere, nade i ljubavi.
Na poziv Moskovske patrijaršije, poglavar Srpske pravoslavne crkve doputovao je u rusku prestonicu, gde je, zajedno s patrijarhom Kirilom, razgovarao s predsednikom Rusije o ulozi pravoslavlja u savremenom svetu i duhovnoj povezanosti dva naroda.
U danima Svetle sedmice, patrijarh srpski Porfirije i patrijarh moskovski Kiril susreli su se u ozračju Vaskrsenja, svedočeći neraskidivo duhovno jedinstvo Srpske i Ruske Pravoslavne Crkve, uz poruke nade, ljubavi i vere u Hrista Vaskrslog.
U atmosferi duboke duhovnosti i molitvene sabornosti, poglavar Srpske pravoslavne crkve susreo se s ruskim jerarsima i bratstvom Donskog manastira, poklonivši se svetinjama i poručivši da su srpski i ruski narod – jedan u Hristu.
Delegacija Srpske pravoslavne crkve, u okviru zvanične posete Rusiji, obišla je manastire Novojerusalimski i Savino-Storoževski, gde su ih dočekali domaćini iz Moskovske patrijaršije.
Liturgija pred moštima Svetog Nikolaja obeležena je dodelom crkvenih odlikovanja, osvećenjem novog duhovno-kulturnog doma i porukama patrijarha o veri, isceljenju i duhovnoj obnovi čoveka.
Fotografije građanske ceremonije sklapanja istopolnog partnerstva ispred pravoslavne svetinje otvorila je pitanja o statusu manastira, njegovoj komercijalnoj upotrebi i odnosu verske tradicije i turističkog biznisa na Kipru.
Bakina sveska otkriva recept koji se priprema za manje od sat vremena, savršen za nedeljna okupljanja i neočekivane goste koji dolaze baš kada kuća najlepše miriše.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na godišnjicu izbora 46. poglavara Srpske pravoslavne crkve iz Rusije je stigla čestitka ispunjena bratskim porukama i naglaskom na jedinstvu, odgovornosti i istrajnosti u iskušenjima koja prate njegovo dosadašnje delovanje.
Liturgija pred moštima Svetog Nikolaja obeležena je dodelom crkvenih odlikovanja, osvećenjem novog duhovno-kulturnog doma i porukama patrijarha o veri, isceljenju i duhovnoj obnovi čoveka.
U izjavi saučešća upućenoj porodici Knežević nema lakih uteha ni objašnjenja za prerani odlazak deteta, već tiho saosećanje i priziv vere u trenutku kada bol prevazilazi svaku ljudsku meru.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U jednoj od svojih pouka Svetogorac otkriva gde počinje gubitak unutrašnjeg mira i zašto se upravo tu krije prekretnica između rasutosti i molitvenog spokojstva.
U besedi za nedelju treće sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Mojseju, Muhamedu i prirodi kao osloncima koje mnogi prihvataju, ali ih stavlja pred potpuno drugačiji sud.