Nekadašnji iguman manastira Iviron i jedan od najznačajnijih duhovnih otaca 20. veka ostavio je neizbrisiv trag u životu Atosa i srpskoj bogoslovskoj misli, gde je generacijama prenosio duh liturgijske obnove i živu veru u Hrista.
Zvona pravoslavnih manastira i hramova širom vaseljene kao da su danas tužnije zazvonila. Crkva Hristova oprašta se od starca Vasilija (Gondikaksisa), svetogorskog duhovnika čije su molitve, reči i tiho prisustvo decenijama budile veru i nosile utehu bezbrojnim dušama. Njegov odlazak nije samo gubitak za Svetu goru, već i za čitav pravoslavni svet.
U Beogradu je patrijarh srpski Porfirije služio pomen ovom velikom starcu, okružen mitropolitom bačkim Irinejem, profesorima i studentima Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta, ustanove koju je starac Vasilije više puta pohodio. Tamo je držao predavanja, učestvovao na simpozijumima i svojim svedočanstvom oživljavao duh pravoslavne teologije, ostavljajući dubok trag u srpskoj bogoslovskoj misli. U paraklisu Svetog Jovana Bogoslova vladala je tišina prožeta molitvom – tišina u kojoj se osećao i bol zbog gubitka i radost Vaskrsenja.
Foto: SPC
Patrijarh Porfirije služio je pomen starcu Vasiliju
Svetogorac koji je oživljavao manastire
Arhimandrit Vasilije bio je jedna od ključnih ličnosti obnove monaškog i liturgijskog života na Atosu u drugoj polovini 20. veka. Kao iguman manastira Stavronikita, na tom mestu proveo je punih dvadeset i dve godine (1968–1990). Pod njegovim vođstvom ovaj manastir doživeo je duhovni preporod – vratio je centralno mesto liturgijskom životu, sabrao bratiju oko Svete Evharistije i pokazao kako monaško zajedništvo postaje snaga Crkve. Njegov rad i molitva inspirisali su i druge svetogorske obitelji, koje su u njegovom primeru nalazile putokaz za obnovu.
Učitelj i duhovni vođa
Iako je živeo u tišini Svete gore, starac Vasilije nikada nije bio odvojen od sveta. Njegove reči pronalazile su put do vernika širom pravoslavlja. Sa blagoslovom je često izlazio izvan Atosa, dolazio u Grčku, Srbiju i druge zemlje, gde je svojim predavanjima i besedama prenosio iskustvo otačkog predanja u savremeni jezik. Bio je rado viđen gost na bogoslovskim fakultetima i crkvenim skupovima, gde je svojim autoritetom i smirenošću objašnjavao da je srce pravoslavlja zajednička molitva i ljubav u Hristu.
Foto: SPC
Patrijarh Porfirije služio je pomen starcu Vasiliju
Dar utehe i mira
Mnogi koji su ga upoznali svedoče da je starac Vasilije imao poseban dar utehe. Njegov tihi pogled, molitva i prisustvo činili su da čovek oseti blizinu Božije ljubavi. U vremenima iskušenja umeo je da jednostavnom rečenicom vrati nadu i mir. Upravo zato mnogi njegov odlazak doživljavaju kao lični gubitak, ali i kao poziv da njegovim primerom nastave da žive u Hristu.
Trajni zavet Crkvi
Iako je napustio ovaj svet, delo starca Vasilija ostaje trajno. Njegova zaostavština nije samo u obnovljenim manastirima Svete gore, nego i u srcima generacija monaha, studenata i vernika koji su se kroz njegovu reč i molitvu približili Bogu. U vremenu duhovnih nemira, on je svojim životom pokazao šta znači istinsko služenje Hristu – tiho, smireno, ali silno u ljubavi i istini.
Jeromonah manastira Iviron srušio se tokom pripreme za večernje bogosluženje; bratija i medicinsko osoblje odmah su reagovali, a vernici širom pravoslavnog sveta mole se za njegovo izlečenje.
Arhimandrit kritskog porekla, nekadašnji iguman manastira Iviron, ostavio je za sobom bogato duhovno nasleđe, stotine duhovne dece i spise koji će nastaviti da svetle kao putokaz pravoslavlju u savremenom svetu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Teodora Sikeota po starom i Svetu velikomučenicu Irinu po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Pelegrina, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Od biblijskih priča do savremenih platformi, šiduhim (provodadžija) pokazuje kako se vera, porodica i potraga za partnerom prepliću u sistemu u kojem se svaka veza vidi kao više od slučajnosti.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Na Keju žrtava Racije obeležena je godišnjica Pogroma iz 1942. godine uz snažne poruke patrijarha Porfirija da se zlo rađa tamo gde nestane Boga i pamćenja.
Liturgija pred moštima Svetog Nikolaja obeležena je dodelom crkvenih odlikovanja, osvećenjem novog duhovno-kulturnog doma i porukama patrijarha o veri, isceljenju i duhovnoj obnovi čoveka.
Patrijarh Porfirije i Vladimir Kokanović razgovarali su o konkretnim oblicima saradnje Crkve i državne uprave, podršci eparhijama u dijaspori i očuvanju crkvenih i kulturnih dobara koja povezuju srpski narod u regionu i svetu.
U prisustvu predstavnika Srbije i Ambasade Rusije, kao i arhijereja Srpske pravoslavne crkve, svečanost u Novom Sadu prerastao je diplomatski protokol i dobio snažnu duhovnu i simboličku dimenziju kroz poruke o veri i jedinstvu.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Liturgija pred moštima Svetog Nikolaja obeležena je dodelom crkvenih odlikovanja, osvećenjem novog duhovno-kulturnog doma i porukama patrijarha o veri, isceljenju i duhovnoj obnovi čoveka.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.