Bogosluženjima u manastiru Svetog Nikolaja u Pribojskoj Banji i manastiru Svetog Ilije na Jabuci kod Prijepolja, praznik je obeležen molitvenim zanosom, pastirskim poukama i porukom nade – Crkva, iako kušana od sveta, ostaje jedinstvena i živa.
Dok se nad Pribojskom Banjom spuštala tišina blagodati pred praznik Svetog proroka Ilije, u manastiru Svetog Nikolaja uznosila se molitva – tiha, ali ognjena, kao i život ovog starozavetnog proroka. U toj večernjoj tišini, bogato prožetoj duhovnim sadržajem, praznično večernje sa petohlebnicom služio je mitropolit mileševski Atanasije, sabravši vernike na mestu gde se nebo i zemlja neraskidivo dotiču.
Foto: Eparhija mileševska
U navečerje Ilindana, vladika mileševski Atanasije služio je večernje sa petohlebnicom u manastiru Svetog Nikolaja
Prorok ognja kao svetionik duhovne postojanosti
Sasluživali su mu protojerej-stavrofor Marko Papić i jerej Nenad Tešić, a sabrani narod s verom je prinosio svoje srce Bogu, slušajući reči svog pastira koje su duboko prodirale u dušu.
– Sveti ugodnici Božiji imaju to glavno obeležje da su revnovali za Slavu Božiju. Oni su revnovali, trudili se za Slavu Božiju, da za to žive i da to celog života stiču kao najbitnije, najvažnije, najdostojnije – slaviti Boga – poručio je vladika, osvetljavajući lik proroka Ilije kao svetionik u vremenu koje ne zna za smer.
Upozorenje svetu: Udaljavanje od Boga vodi u bezličnost
U svom pastirskom obraćanju, mitropolit je ukazao na duboki raskol između sveta koji se udaljuje od Tvorca i onih koji, poput Ilije, ostaju verni Zajednici sa Bogom.
– Ljudi su, u svom egocentrizmu, u tom iskušenju da sebe prvo otkinu od Boga, pa sebe onda ističu i onda se potpuno odmetnu, udalje se, i podivlja život njihov, izgube ljudske osobine na taj način – istakao je vladika mileševski Atanasije.
Foto: Eparhija mileševska
Ilindansko sabranje u manastiru Svetog proroka Ilije na Jabuci kod Prijepolja
Tako pripremljeni duhovno, vernici su dočekali sam praznik Svetog proroka Ilije – Ilindan, u manastiru posvećenom upravo ovom Božijem ognjonoši, na Jabuci kod Prijepolja. Svetu arhijerejsku Liturgiju služio je mitropolit Atanasije, a sasluživali su sveštenici iz Eparhije mileševske i gosti iz Moldavske pravoslavne crkve Moskovskog patrijarhata, što je ovom događaju dalo i duboku saborno-pravoslavnu dimenziju.
Crkva je živa i nepokolebljiva: Gospod nas ne napušta
Liturgijski činovi, bogosluženje, molitveni ophod oko svetinje, osvećenje slavskih darova i lomljenje slavskog kolača – sve je bilo protkano nadom, verom i odlučnošću da se ostane na putu koji vodi ka Bogu. Domaćini slave, Odbor za podizanje Krsta na Titerovcu, prineli su svoje darove Gospodu i Crkvi, ne samo u vidu hleba i vina, već i kroz ljubav i trud, kroz služenje koje ne traži zahvalnost.
U svojoj besedi, mitropolit Atanasije osvetlio je suštinu prorokove misije i našeg odnosa prema Crkvi:
– Gospod naš želi da mi budemo zajedno, pošto pripadamo Telu Njegovome, Crkvi Njegovoj, a ona je jedna, cela, puna i zdrava... Gospod ne odustaje od Svoje naklonosti i Svoga pravila da Crkvu uceljuje, da ona ponovo bude cela, jedinstvena, da sve obuhvata i da sve ozdravljuje.
Foto: Eparhija mileševska
Vladika Atanasije je osveštao slvske darove
Pokajanje kao temelj duhovnog opstanka
Njegove reči bile su vapaj za jedinstvom, ali i podsećanje da Gospod neprestano poziva, ne da bi zapovedao, već da bi nas vratio Sebi – Izvoru Života.
– Nama je najvažnije da ne odstupimo od Boga, nego da budemo uvek sa Njim u Zajednici. To je bio glavni zadatak proročki, da ljude vraćaju u tu Zajednicu – besedio je vladika.
Ističući da je Ilija bio prorok koji je delima pokazivao silu Božiju, mitropolit je naglasio i važnost pokajanja, pozivajući se na Jevanđelje:
– Ako se ne pokajete, kažem vam, da ćete svi izginuti... Gospod nam daje Duha Svojega da bismo mogli hoditi kroz ovaj život.
Ilindan kao svedočanstvo vere, nade i neustrašivosti
Njegove reči nisu bile samo sveštena pouka, već živo Jevanđelje u ovom vremenu punom sumnje i straha, svetionik svima koji se bore da sačuvaju lice Božje u sebi.
Slavsko veselje nastavilo se trpezom ljubavi, gde su se hleb i reč delili jednakom merom – u miru i radosti. U toj jednostavnosti evharistijskog zajedništva, Ilindan u Eparhiji mileševskoj nije bio samo praznik prošlosti, već živo proroštvo za budućnost: ako ostanemo sa Bogom, bićemo celoviti, bićemo Njegovi.
U glasovima sabranih, u molitvenom tihovanju i slavljenju proroka ognja, moglo se čuti ono najvažnije: da ni plamen, ni suša, ni vreme, ni svet – ne mogu ništa onome ko stoji uz Boga, kao što je i Sveti Ilija stajao – nepokolebljiv, ognjen, neustrašiv.
Dvojica mitropolita, sveštenstvo i vernici iz više eparhija proslavili su slavu svetinje u kojoj vekovima zrači sila Imena Hristovog i isceljuju se ranjene duše.
U duhu prorokove ognjene reči, Sveti Nikolaj Ohridski I Žičkić napisao je stihove posvećene proroku Iliji, sabravši biblijsku silinu, svetootačko tumačenje i narodnu pobožnost u jedno snažno duhovno svedočanstvo.
U besedi izgovorenoj 2. avgusta 1974. godine u manastiru Ćelije, Prepodobni Justin Ćelijski govorio je o tome zašto je Ilija ognjeni prorok, kako je vaskrsavao mrtve, spalio vodu i zaključao nebo – ali i zašto će se ponovo pojaviti pred drugi dolazak Hristov.
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Svetom arhijerejskom liturgijom, uz sasluženje arhijereja iz tri pomesne crkve, odata je počast duhovniku čija su ljubav prema narodu i apostolska revnost ostavili neizbrisiv trag.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Biblijski opis ognjenih kola i uznesenja velikog starozavetnog proroka vekovima privlači pažnju vernika: kakvo je to "nebo", gde se nalazi raj i zašto Crkva ovaj događaj vidi kao praobraz Hristovog Vaznesenja?
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.