Fotografija iz 1903. godine, za koju se verovalo da je zauvek nestala, ponovo je ugledala svetlost dana u manastiru Svetog Pantelejmona – i otkrila čudesno svedočanstvo o prisustvu Device Marije.
Tačno pre 112 godina, 3. septembra (21. avgusta po starom stilu) 1903. godine, u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj gori desio se događaj neuobičajen za svet. Toga dana bratija je poslednji put trebalo da podeli na manastirskim vratima milostinju ubogim monasima–siromasima (onima koji su na Svetoj gori lutali „bez određenog mesta boravka“), poklonicima i putnicima. Poslednji put – zato što je iz Svetog Kinota (svetogorske uprave) stiglo naređenje: više ne deliti milostinju. To nije delotvorno. To kvari monahe koji lutaju iz manastira u manastir, zdrave i još ne stare, ali sklone da žive na tuđ račun, umesto da rade i tvore poslušanje…
Koliko često srećemo beskućnike – ne na Svetoj gori, nego na ulicama gradova u kojima živimo – i svaki put osećamo moralnu dilemu: dati ili ne dati? Pogotovo kada je očigledno: čovek će propiti milostinju, i ništa osim štete naša pomoć neće doneti.
Shutterstock
Poslednja milostinja svetogorskih beskućnika
Ali sudbina svetogorskih beskućnika naglo se promenila pod uticajem jedne fotografije. Toga dana podelu milostinje fotografisao je monah Gavrilo. Kada je razvio negativ, na svoje iznenađenje, na crno-beloj fotografiji video je lik siromašno obučene Žene koja je smireno primala blagosloveni komad hleba.
Ova vest se brzo raširila po obitelji, a prenosilo se i da je jedan pustinjak više puta video za vreme podele milostinje kod manastirskih vrata prelepnu Ženu. Nema potrebe ni govoriti da se posle toga na zabranu deljenja milostinje zaboravilo.
shutterstock.com
Manastir Svetog Pantelejmona
Javljanja Presvete Bogorodice
Javljanja Presvete Bogorodice na Svetoj gori nisu retka. Jednom ili više puta u životu, u snu ili na javi, Njeno prisustvo vide mnogi svetogorski podvižnici. Ali kada Bogorodica ostavi vidljivi znak svoga prisustva – to znači izvesnu poruku: upozorenje, pouku, javljanje milosti. Tako je bilo sa čuvenom Vatopedskom ikonom Bogorodice, tako je bilo i ovoga puta.
Fotografija monaha Gavrila uvećana sada visi na zidu manastira Svetog Pantelejmona, do mesta javljanja izveden je izvor, i zabeleženi su slučajevi olakšanja u bolestima nakon uzimanja vode iz tog izvora. Iz ove istorije rodio se i novi, svetopisani obraz Bogorodice. Međutim, negativ fotografije bio je izgubljen, a posle mnogih stradanja (uključujući i požare), koja je obitelj doživela u XX veku, nije bilo nade da će se ikada povratiti.
Povratak izgubljenog negativа
Početkom ove godine, negativ je pronađen pri radu sa manastirskim arhivama. Dugogodišnji iguman manastira Svetog Pantelejmona, shiarhimandrit Jeremija (Alehin), koji se u stotoj godini upokojio 2016., protumačio je događaj kao ispoljavanje milosti Presvete Vladčice, koje svedoči o tome da –Igumanija Atonska blagonaklono gleda na obitelj i prima podvig njenih naseljenika.
Čini se da je to podvig ne samo molitveni i monaški, nego i podvig dobrotvorstva, pomoći drugima i ljubavi pokazane u delima. Još 1885. godine iguman ruske obitelji na Svetoj gori, starac Jeronim (Solomencov), pisao je u svom zaveštanju:
– Vama je poznato koliko je dugo Gospod iskušavao našu obitelj velikim siromaštvom i čak teškim dugovima, jer do Krimskog rata ona nije imala mogućnosti da deli milostinju siromašnima. Ali kada je u to teško vreme naš manastir, u potpunom samožrtvovanju, odlučio da podeli sa gladnima siromasima svoj poslednji hleb, od tada je primećeno da su iz svih krajeva Rusije počele stizati obilni prilozi, pomoću kojih u to teško vreme naša obitelj nije oskudevala u održavanju i još je mnoge siromahe hranila. Toliko je Bogu ugodna vrlina zajedništva i milosrđa.
Pouka za savremenog hrišćanina
Takav je značaj javljanja Bogorodice pre više od jednog veka za sam manastir i monahe koji u njemu žive. Ali ova istorija prevazilazi granice Svete gore i monaštva, i govori i nama, običnim pravoslavnim hrišćanima, koji nismo ni podvižnici ni bogovidci.
Na Svetoj gori samo snažnije nego u našem svakodnevnom životu deluju opšti zakoni hrišćanskog postojanja. Svi koji su tamo bili, svedoče o čudesnim javljanjima Presvete Bogorodice u svemu, pa i u svakodnevnim potrebama poklonika.
Prisustvo Bogorodice u našem životu
Učestvuje li Presveta Bogorodica u našem životu? Da, naravno. Na Svetoj gori to je samo očiglednije nego bilo gde drugde; Njena zaštita tamo lebdi u vazduhu. Da li je Bogorodica smirena? Da, više od svih svetih. Mi, koji nismo sveti, znamo to iz bogoslovlja, iz Predanja, iz bogosluženja – za to postoji mnoštvo svedočanstava.
Wikipedia
Iguman Jeremija upokojio se 2016. godine
Za kraj, prenosimo dirljivo kazivanje svetogorskog monaha:
– Kada sam živeo sam u skitu Ksilurgu, postavio sam sebi pravilo da za vreme jutarnjeg bogosluženja na 9. pesmi odlazim u saborni hram i tamo sa kađenjem pevam pred čudotvornom ikonom Bogorodice Čestnjejšuju. Jedne noći, pošto sam okadio celu crkvu, seo sam u stasidiju i neprimetno zadremao. U snu vidim: u veličanstvenom saboru sedi na arhijerejskoj katedri Bogorodica, a pred Njom u velikom redu stoji mnoštvo ljudi. U rukama svakoga prinos, kao da žele da čestitaju Bogorodici – rekao je ovaj monah, prenosi portal pravoslavie.ru. On dalje dodaje:
– Stao sam i ja poslednji u taj red. Gledajući druge, obuze me osećaj nelagodnosti i zbog sebe i zbog toga što stojim praznih ruku, tj. bez poklona. Šta ću ja prineti na dar Carici i Vladčici? – ta misao naročito me mučila. Kada se najzad približila moja prilika, ja sam sa suzama rekao – Majko Božija, kod sebe nemam ništa što bih Ti mogao darovati. Mogu li da Ti otpevam Čestnjejšuju? Ona se blago nasmešila i odobravajući klimnula glavom. I ja sam započeo pesmu. Završivši pevanje, pogledao sam u Nju. A Ona, u blagom sijanju, pružila mi u Svojoj ruci novčić sa rečima – Kako lepo pevaš! Uzmi za to novčić. Probudio sam se, a u rukama sam držao Njen dar.
Jeromonah manastira Iviron srušio se tokom pripreme za večernje bogosluženje; bratija i medicinsko osoblje odmah su reagovali, a vernici širom pravoslavnog sveta mole se za njegovo izlečenje.
Devica Marija zauzima posebno mesto u hrišćanstvu jer je rodila Bogočoveka i postala najuzvišenija među svim svetiteljima, a jedan od najistaknutijih teologa i svetaca 19. veka otkriva zašto je vera u Nju ključna za spasenje.
Na praznik Uspenja Presvete Bogorodice, Čajniče je ponovo postalo središte vernog naroda, okupljenog pred čudotvornim likom Majke Božje, za koji se veruje da vekovima daruje isceljenja, utehu i snagu.
Već vekovima Davidov psalm, kako kažu monasi sa Atoasa, pruža unutrašnji mir i božansku zaštitu, pretvarajući jednostavne reči u moćno duhovno oružje za svakodnevni život.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Ruski državljanin, koji je živeo u „Ruskome manastiru“ na Svetoj Gori, pokušao je da napusti Grčku avionom — sud ga je proglasio krivim i izrekao mu kaznu zatvora i novčanu kaznu od 5.000 evra.
Po svedočenjima brojnih žena, osveštana traka donosi utehu i nadu parovima koji se bore da dobiju potomstvo. Kroz vekove, ovaj drevni običaj pokazuje snagu vere i božanskog blagoslova.
Sveta uprava zahteva da grčki nedeljnik demantuje sporne navode i objavi njen odgovor u celosti, na istom mestu gde je objavljen tekst o Manastiru Svete Katarine na Sinaju.
Keliot iz kelije Svetog Jovana Krstitelja na Svetoj Gori zadobio je teške povrede u udesu kod Trikale, a njegova smrt zavila je u tugu bratstvo Ivirona i monašku zajednicu Meteora.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
I pored vere u vaskrsenje i život posle smrti, mnogi ljudi se plaše trenutka kada će morati da napuste ovaj svet, ali po svoj prilici, za to nemaju razloga.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ipak, naglasio je da Crkva preporučuje da se imena deci daju po nekom svetom, da bi mu taj sveti bio pokrovitelj i obrazac u životu ili da roditelji izaberu bar neko drugo tradicionalno srpsko ime.
Njegov miris prati molitvu, praznike i važne porodične trenutke, dok se kadenje u pravoslavlju smatra mnogo više od običaja koji se prenosi sa generacije na generaciju.