Protojerej-stavrofor Žarko Uskoković podizao je svetinje i u godinama rata čuvao narod i nadu, ostajući na svom mestu onda kada je bilo najteže i najneizvesnije.
Vest da se upokojio sveštenik koji je gotovo čitav vek služio Crkvi ne dolazi kao puka informacija, već kao podsećanje koliko jedan život može biti ispunjen smislom, verom i odgovornošću prema drugima. Takav trag ostavio je protojerej-stavrofor Žarko Uskoković, penzionisani paroh slatinski, koji se u Svetlu subotu, 18. aprila 2026. godine, upokojio u Gospodu u 93. godini života.
Put sveštenika koji je službu živeo, a ne samo vršio
Rođen 15. januara 1934. godine u Suhopolju, prota Žarko je od rane mladosti bio okrenut duhovnom pozivu. Bogosloviju Svetog Save u manastiru Rakovici završio je 1958. godine, a nakon odsluženog vojnog roka rukopoložen je u čin prezvitera rukom episkopa slavonskog Emilijana. Prvu parohiju dobio je u Medincima, gde nije bio samo služitelj oltara, već i pokretač gradnje hrama posvećenog Prepodobnoj mati Paraskevi, Svetoj Petki.
Od 1974. godine službu nastavlja na parohiji slatinskoj, kojoj ostaje veran sve do odlaska u mirovinu 2011. godine. Tokom tih decenija bio je mnogo više od parohijskog sveštenika. Vernici su u njemu prepoznavali oslonac, tihog savetnika i čoveka čija reč ima težinu jer dolazi iz ličnog primera. U Eparhiji slavonskoj obavljao je brojne dužnosti, a za predan rad odlikovan je svim priznanjima koja se dodeljuju mirskom svešteniku. Na predlog episkopa slavonskog Save, dobio je i Orden Svetog Save drugog reda, kao potvrdu ugleda koji je uživao u Crkvi.
Ostao uz narod onda kada je bilo najteže
Posebnu snagu njegovom životu daju godine ratnih stradanja devedesetih. Dok su mnogi odlazili, prota Žarko je ostao. Zajedno sa nekolicinom sveštenika, nije napustio svoju parohiju u Hrvatskoj, ostajući uz narod i svetinje u trenucima kada je to zahtevalo i veru i hrabrost. Njegova služba tada je dobila još dublji smisao – nije bila samo liturgijska, već i ljudska, svakodnevna, usmerena na očuvanje zajednice.
Foto: SPC
Nije čuvao samo crkve, već i ljude. Strpljenjem, razgovorom i spremnošću da sasluša svakoga, gradio je ono što se najteže obnavlja - poverenje. U vremenu podela, njegovo prisustvo značilo je sigurnost i nadu da zajednički život nije izgubljen.
U Eparhiji pakraćko-slavonskoj ostavio je dubok trag. Njegov pastirski rad obeležili su iskustvo koje je rado delio i iskreno poštovanje prema svakom čoveku, u duhu Hristove zapovesti o ljubavi prema bližnjem. Oni koji su ga poznavali pamtiće ga ne samo po službi, već po načinu na koji je prilazio ljudima – smireno, nenametljivo i sa pažnjom koja se ne zaboravlja.
Odlaskom protojereja-stavrofora Žarka Uskokovića, Crkva se oprostila od sveštenika čiji se život ne meri samo godinama, već onim što je ostavio iza sebe. Njegovo delo ostaje kao svedočanstvo da vera, istrajnost i blaga reč mogu nadživeti i najteža vremena.
Od Jalovika do Amerike, protojereja Petra Miloševića vodio je put vere i služenja – osnivač prve srpske pravoslavne crkve u Majamiju, duhovnik kome se verovalo i čovek čije delo nastavlja da živi kroz generacije koje je okupljao i učio.
Od uspona u vrhu Ruske pravoslavne crkve do raščinjenja, sukoba sa patrijarhom Aleksejem II i razlaza sa mitropolitom Epifanijem, ostavio je iza sebe crkvenu mapu podela čije posledice i dalje potresaju pravoslavni svet.
Sutra će se u Manastiru Pokrova Presvete Bogorodice služiti zaupokojena liturgija i opijelo, a vekovna svetinja Gornji Brčeli čuva sećanje na monahinju koja je ostavila dubok duhovni trag.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je na mestu stradanja jasenovačkih mučenika da reč pripada molitvi, a konačna pobeda životu i Hristu vaskrslom.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U Crkvi Svetog kneza Lazara u Aleksandriji, u Sidneju, poglavar Srpske pravoslavne crkve pozvao je srpski narod da iskušenja savremenog doba prihvati kao priliku da se još više približi Crkvi i Bogu.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U pustinji Južne Australije srpski vernici podigli su jedinstveni podzemni hram sa ikonama na staklu i freskama isklesanim u kamenu, koji danas svedoči o snazi vere hiljadama kilometara daleko od otadžbine.
Nisu se odrekli Hrista ni pred najtežim mukama, a njihovo stradanje za vreme cara Dioklecijana obeležio je događaj koji je mnoge naveo da poveruju u Hrista.
Izmenama svešteničke zakletve zabranjeno je javno istupanje u ime Crkve bez blagoslova vladike, uz nova ograničenja za izjave u medijima i na društvenim mrežama.
Prema pravoslavlju, roditeljska uloga ne svodi se samo na pružanje ljubavi i zaštite, već obuhvata i odgovornost da se dete usmerava, uči samokontroli i razvija osećaj za granice.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Nakon transplantacije jetre u Istanbulu, uprkos ogromnoj žrtvi prijatelja koji je pokušao da mu spasi život donacijom organa, jerej Bogdan Stjepanović okončao je svoj ovozemaljski život.
Gotovo četiri decenije otac Slobodan bio je oslonac parohijanima, predvodio sveštenstvo kao arhijerejski namesnik i ostavio snažan trag u crkvenom životu.
Oproštaj od poštovanog monaha biće upriličen 21. aprila u Petrovaradinu, gde će biti služene zaupokojena Liturgija i opelo, dok će njegovo telo biti položeno u manastiru Grgeteg, uz prisustvo vernika, sveštenstva i monaštva.
Od bogoslovskih dela i knjiga o svetiteljima do naslova posvećenih istoriji i kulturi, posetioci mogu da otkriju bogatstvo pravoslavne duhovne baštine.
Sofija Urukalo, koja je preživela Drugi svetski rat i decenijama čuva ljubav prema srpskom narodu, primila je blagoslov patrijarha Porfirija tokom njegovog susreta sa srpskom zajednicom u Australiji.
Književnik je odlikovanje primio kao priznanje za vernost Crkvi i doprinos očuvanju srpske kulturne i duhovne baštine u Crnoj Gori, ističući da ono za njega predstavlja krunu životnog truda na njivi Gospodnjoj.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na praznik Svetog apostola Tome, Teodora i Luka kreću u neobičnu avanturu koja će ih naučiti da iza tuđeg ćutanja ponekad stoji priča koju ne smemo da prekinemo pre nego što je saslušamo.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Miholjdan su Vuk, Teodora i Lazar krenuli tragom neobičnog pisma, a susret sa usamljenim starcem i zapuštenim voćnjakom naučio ih je da se najveće bogatstvo krije u dobroti, prijateljstvu i delima ljubavi.
Podsećajući na čuda iz Svetog pisma, veliki srpski duhovnik objašnjava šta znači glas Gospodnji na vodama i zašto su apostoli i svetitelji primer poslušnosti koju bi svaki hrišćanin trebalo da sledi.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog apostola Filipa, đakona, po starom kalendaru, dok po novom obeležavaju Svetog velikomučenika Aretu. Katolička crkva obeležava spomen na Svetog Antonija Mariju Klareta, dok Jevreji proslavljaju Šabat, a muslimani nemaju veći praznik.
Pouka ruskog svetitelja ukazuje na razliku između želje da nas drugi poštede osude i spremnosti da se uz Božju pomoć uzdržimo od klevetanja, zlobe i osuđivanja bližnjih.