KAKVU KORIST IMAJU NAŠI UPOKOJENI OD OBILASKA GROBOVA NOĆU?! Teolog Aleksandar o onome što mnogima uteruje strah u kosti!
Groblje jeste mesto susreta sa uspomenama, ali duša čovekova nije vezana za zemlju, već za Boga.
Čoveku kad umre je potrebna samo molitva, naglašava otac Goran.
Pobusani ponedeljak, koji se obeležava osmog dana po Vaskrsu, u pravoslavnoj tradiciji zauzima posebno mesto kao dan posvećen upokojenima. Nakon dana najveće hrišćanske radosti, kada se slavi pobeda života nad smrću i Vaskrsenje Gospoda, vernici izlaze na groblja kako bi molitveno pomenuli svoje najmilije koji više nisu među živima.
U skladu sa crkvenim učenjem, ovaj dan nije zamišljen kao nastavak žalosti, već kao produžetak vaskršnje nade - svedočanstvo vere da smrt nije kraj, već prelazak u večni život.
Groblja se tada posećuju u duhu tišine, dostojanstva i molitve, jer su ona, prema pravoslavnom shvatanju, sveta mesta na kojima počivaju tela onih koji čekaju vaskrsenje.
Ipak, tokom vremena, među narodom su se razvili različiti običaji koji često odstupaju od suštine vere. Na grobove se iznose hrana, piće, pa čak i predmeti za koje se veruje da su pokojnicima bili dragi tokom života.
Takve prakse, iako ukorenjene u tradiciji, izazivaju nedoumice i otvaraju pitanja o njihovom stvarnom značenju i mestu u pravoslavlju.
O tome je govorio i sveštenik Goran Panjkov, ukazujući na potrebu da se vernici vrate suštini i razumevanju vere kroz molitvu i istinsko sećanje:

- Tako je radio moj deda, tako je radio moj otac, tako radim i ja. To je danas jedna od najvećih zabluda u pravoslavlju. Danas na Pobusani ponedeljak, kada se izlazi na groblja, tamo svega možemo da nađemo, od rakije, pića, raznorazne hrane... Međutim, mrtvima i upokojenima hrana nije potrebna - počeo je otac Goran pa nastavio:
- Čoveku kad umre je potrebna samo molitva. Paganski je običaj da se na grobove donosi kafa, u poslednje vreme može se videti i zapaljena cigara ubodena u grob, kao pokojnik je voleo da puši... Sve su to problemi sa kojima se mi danas u pravoslavlju susrećemo i to samo zato što je neko rekao da tako treba.
Naglašava da jedino što je pokojniku potrebno - molitva i objašnjava i zašto:
- Jer duši posle smrti, po rastavljanju duše od tela, nikakva hrana nije potrebna. Telo se vraća zemlji od koje je i postalo, a mi treba da znamo da su groblja sveta mesta. I sve što dosnosimo na groblja, ne donosimo da se duša gosti, jer ta duša ne dolazi, ne hrani se tim, već nosimo na ime pokojnika, da nahranimo one ljude kojima je to zaista potrebno. Zato, kad nema na groblju ljudi kojima je to potrebno, idemo od groba do groba, pa jedan uzme od ovoga ono, drugi od onoga nešto drugo, kaže "za pokoj duše", prekrsti se, malo popije... To tako treba da radimo i to je tako jedino ispravno. A nositi na groblje hranu, piće ili bilo šta drugo da bi duša došla da se nahrani, to je paganski običaj koji nije nikako dobar i to treba da znamo.
Groblje jeste mesto susreta sa uspomenama, ali duša čovekova nije vezana za zemlju, već za Boga. Ovaj dan predstavlja nastavak vaskršnje radosti. Protojerej-stavrofor Dušan Erdelj objašnjava smisao dana posle Svetle sedmice i poziva vernike u dijaspori da u crkvu ponesu imena bližnjih i darove za pomen. Zašto se na groblje nosi vaskršnje jaje, šta znači „Hristos vaskrse“ među humkama i zbog čega ovaj dan nije običan pomen - objašnjava jerej Borislav Petrić
KAKVU KORIST IMAJU NAŠI UPOKOJENI OD OBILASKA GROBOVA NOĆU?! Teolog Aleksandar o onome što mnogima uteruje strah u kosti!
OVO OBAVEZNO URADITE SA JAJIMA KOJA OSTANU POSLE POBUSANOG PONEDELJKA! Pravila Crkve po ovom pitanju su jasna - NJIMA BI TREBALO DA IH DATE!
ŠTA TREBA ODNETI U CRKVU PRE ODLASKA NA GROBLJE: Otac Dušan objašnjava kako se pripremiti za Pobusani ponedeljak (VIDEO)
ZNATE LI KAKO SE POZDRAVLJA NA POBUSANI PONEDELJAK: Otac Borislav o običajima i simbolici praznika koji spaja žive i upokojene (VIDEO)
U srpskoj duhovnoj tradiciji, osmi dan po Vaskrsu, zauzima posebno mesto.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Drugi ponedeljak posle Vaskrsa, dan nakon Tomine nedelje, verni narod izlazi na groblja sa posebnim darovima.
U subotu sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj podseća da je molitva za upokojene čin ljubavi koji osvećuje i nas same: „Ne olenji se da na svakoj molitvi pominješ sve otišle oce i braću našu…”
Pravoslavlje nas uči da ljubav nije ideja, već živa sila koja se pokazuje kroz odnos prema bližnjem.
U besedi za ponedeljak druge sedmice po Vaskrsu, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički ukazuje na to kako smer srca određuje ono što čovek vidi i zašto se smisao prepoznaje tek kada se pogled podigne iz prolaznosti ka večnom izvoru života.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Kada vernici po crkvenoj tradiciji obilaze grobove i pale sveće, u srpskoj prestonici će biti na snazi posebna saobraćajna i organizaciona pravila na gradskim grobljima.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Hram ispunjen do poslednjeg mesta, deca u prvom planu, osveštana jaja kao dar radosti i liturgija koju je služio protojerej Dejan Vojisavljević učinili su da praznični dan preraste u snažno iskustvo zajedništva i vere.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Georgija Ispovednika i Pobusani ponedeljak po starom kalendaru i Prepodobnog Teodora Trihina po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Agapita I, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
U jednoj kratkoj rečenici sadržano je upozorenje koje se tiče svakodnevnih odluka, tuđih uticaja i unutrašnjeg rasula koje ljudi često ne prepoznaju na vreme.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.