Od uspona u vrhu Ruske pravoslavne crkve do raščinjenja, sukoba sa patrijarhom Aleksejem II i razlaza sa mitropolitom Epifanijem, ostavio je iza sebe crkvenu mapu podela čije posledice i dalje potresaju pravoslavni svet.
Vest da se patrijarh Filaret Denisenko upokojio odjeknula je pravoslavnim svetom kao tiha, ali teška završnica jedne od najdužih i najspornijih crkvenih priča savremenog pravoslavlja. U Kijevu, gradu koji je decenijama bio pozornica njegovog uspona i sukoba, završio se život čoveka čije ime za jedne znači borbu za crkvenu samostalnost, a za druge početak dubokog raskola.
Put do vrha i trenutak koji je promenio sve
Prema saopštenju koje je objavio poglavar nekanonske Pravoslavna crkva Ukrajine, mitropolit Epifanije Dumenko, patrijarh Filaret je preminuo 20. marta 2026. godine, u 97. godini života, nakon što je desetak dana ranije bio hospitalizovan zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. Njegov odlazak zatvara poglavlje koje je trajalo više od pola veka i koje je, gotovo bez predaha, bilo ispunjeno napetostima između kanonskog poretka i političko-crkvenih ambicija.
AP Efrem Lukatsky
Patrijarh Filaret
Njegova biografija ne može se čitati kao običan životopis. Još od šezdesetih godina prošlog veka, kada je kao egzarh delovao u okviru Ruska pravoslavna crkva, Filaret je bio deo crkvenog vrha. U vremenu kada je Pimen preminuo 1990. godine, upravo je Filaret izabran za čuvara patrijaršijskog trona — mesto koje je nosilo težinu prelaznog autoriteta i mogućnost konačnog uzdizanja.
Od patrijaršijskog trona do raskola
Ipak, na Pomesnom saboru izbor je pao na Aleksej II. Ta odluka pokazala se kao prelomni trenutak. Ono što je do tada bilo pitanje lične ambicije i crkvene politike ubrzo je preraslo u otvoreni sukob. Filaret započinje proces koji će kasnije biti označen kao samovoljno odvajanje, uz sve veće udaljavanje od kanonskog jedinstva.
Otpor nije izostao. Već 1992. godine, Arhijerejski sabor optužuje ga za kršenje kanona, neposlušnost i krivokletstvo. Ubrzo biva raščinjen, a 1997. godine i ekskomuniciran. Time je povučena jasna linija između njega i zvaničnog crkvenog poretka.
Podeljena Crkva bez konačnog razrešenja
Ipak, tu se njegova priča ne završava. Od 1995. godine predvodi strukturu poznatu kao „Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije“, koja će kasnije postati deo šireg projekta stvaranja nove crkvene organizacije. Kada je Vartolomej I 2019. godine priznao novoformiranu strukturu pod nazivom Pravoslavna crkva Ukrajine, činilo se da je Filaret, makar delimično, ostvario cilj kome je težio decenijama.
AP Efrem Lukatsky
Mitropolit Epifanije i patrijarh Filaret
Ali ni tada nije došlo do konačnog smirenja. Sukob sa Epifanije Dumenko doveo je do novog razdora i njegovog ponovnog izdvajanja, ostavljajući Ukrajinu sa više paralelnih crkvenih struktura — kanonskom i dve nekanonske.
Smrt Filareta tako ne predstavlja samo kraj jednog dugog života, već i podsećanje na složenost crkvenih podela koje i dalje opterećuju pravoslavni svet. Njegovo ime ostaće upisano u istoriji ne toliko po miru koji je doneo, koliko po potresima koje je pokrenuo, potresima čije posledice ni danas nisu u potpunosti razrešene.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Molitva u Beogradu služena za pokoj duše velikog duhovnog vođe gruzijskog naroda – reči poglavara Srpske Pravoslavne Crkve osvetlile su snagu vere i nasleđe koje nadživljava vreme.
U jeku međunarodnih tenzija i poremećaja u avio-saobraćaju, hiljade vernika i crkvene delegacije iz Evrope i Bliskog istoka dolaze 22. marta 2026. godine da odaju počast blaženopočivšem vođi Gruzijske crkve.
Od Jalovika do Amerike, protojereja Petra Miloševića vodio je put vere i služenja – osnivač prve srpske pravoslavne crkve u Majamiju, duhovnik kome se verovalo i čovek čije delo nastavlja da živi kroz generacije koje je okupljao i učio.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
U hramu Svetih apostola Petra i Pavla u Topčideru vladika Dositej je na praznik Svetog vladike Nikolaja rukopoložio dugogodišnjeg đakona i pojca Željka Jovanovića u sveštenički čin.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Arhiepiskop sumski Nikodim tvrdi da je telo patrijarha Filareta premešteno protivno njegovoj poslednjoj volji, dok dve crkvene strukture ulaze u otvoren sukob oko opela i mesta sahrane.
U Ukrajini od 2018. godine postoji i delimično priznata Pravoslavna crkva Ukrajine, čiju autokefalnost priznaju Vaseljenska patrijaršija Carigrada, Aleksandrijska patrijaršija, Kiparska crkva i Grčka crkva.
Nasilje nad sveštenstvom i parohijanima, povrede i blokada saobraćaja - svetinja iz 19. veka u ukrajinskom gradu Černovci ugrožena u vrtlogu društvenih i verskih tenzija.
Duhovna pouka shiarhimandrita Kirila Pavlova otkriva zašto spoljašnje kajanje bez unutrašnjeg preobražaja i oproštaja prema bližnjem gubi svoju duhovnu težinu.
Odluka opštine Lučani obradovala je meštane koji nisu zaboravili arhipastira koji je pomagao svoj kraj, gradio crkveni život u rasejanju i ostavio dubok trag među Srbima s obe strane okeana.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Jednostavno jelo od krompira, luka i pirinča, obogaćeno kobasicom, koje se sprema bez mnogo muke, a donosi pun domaći ukus i miris nedeljnog ručka kakav se nekada podrazumevao.
Sveća i dalje gori, kolač se lomi, ali su gosti često na ekranu – dok jedni žale za starim običajima, drugi tvrde da se suština nije pomerila ni za korak i da slava i dalje okuplja, samo na drugačiji način.