AMERIČKI REDITELJ PREŠAO U PRAVOSLAVLJE: Pisao Putinu i tražio rusko državljanstvo
Redžinald Tremblej, reditelj dokumentarnih filmova iz SAD, od 2020. godine živi na Krimu, gde je nedavno prihvatio pravoslavlje i započeo novi život.
Manastir Ravanica je zadužbina kneza Lazara Hrebeljanovića, gde su posle pogibije prenete njegove mošti i od tada je mesto hodočašća. U njemu se prepliću istorija i vera. Ravanica je ženski manastir u koji dolaze vernici da uz molitvu i veru pronađu isceljenje i mir. Turisti ovu srpsku svetinju obilaze jer je krase brojne freske. U kupolama su freske Hrista, Bogorodice, Anđela i proroka, u oltaru su predstave Hristovog stradanja i ovaploćenja, dok su u naosu ciklusi Velikih praznika, Čuda i jevanđelskih pripovesti kao i sveti ratnici i monasi.
Manastir Ravanica je ženski pravoslavni manastir u Srbiji koji se nalazi u podnožju Kučajskih planina, pored sela Senja kod Ćuprije. Manastir pripada Eparhiji braničevskoj Srpske pravoslavne crkve. U manastirskoj crkvi posvećenoj Vaznesenju Hristovom danas se nalaze mošti kneza Lazara. Manastir Ravanica predstavlja zaštićeno nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.
Tokom austro-turskog rata 1788-1791. godine, narodu poznatijem kao Kočina krajina, manastir Ravanica je spaljen 9. aprila 1788. godine. Crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem i ograđena je čvrstim odbrambenim zidom sa sedam kula. Ravanica je sagrađena izmedu 1375. i 1377. godine, a freske su oslikane nekoliko godina pred Kosovsku bitku. Na ktitorskoj kompoziciji se, pored kneza Lazara nalazi i knjeginja Milica i njihovi sinovi Stefan i Vuk.
Živopis u Ravanici je veoma oštećen. čitavi delovi zidova danas su bez fresaka. Na freskama, koje su ostale očuvane u oltarskom i glavnom unutrašnjem prostoru crkve, zapažaju se izvesne novine vezane za šeme u izboru tema i ciklusa (Veliki praznici, Hristova stradanja, Čuda i parabole), koje će postati pravilo u oslikavanju potonjih hramova Moravske Srbije.
U kupolama su freske Hrista, Bogorodice, Anđela i proroka, u oltaru su predstave Hristovog stradanja i ovaploćenja, dok su u naosu ciklusi Velikih praznika, Čuda i jevanđelskih pripovesti kao i sveti ratnici i monasi.
U celom zapadnom delu crkve i na svim stubovima prisutni su samo pustinjaci koji se odriču svega Hrista radi, sveti mučenici za veru i aktivni borci za Hrista. Sveti ratnici predstavljeni su u najnižoj zoni. Ovako zamišljeno i dosledno sprovedeno ukrašavanje Ravanice vezuje se za crkvene krugove sa kojima je knez Lazar bio tesno povezan, posebno sa monasima i isposnicima.
Ravanica je zadužbina kneza Lazara Hrebeljanovića. Posle Kosovske bitke i Lazareve pogibije, njegove mošti prenesene su iz prištinske crkve Vaznesenja u Ravanicu 1392. godine. Manastir je od tada postao mesto hodočašca i žiža oko koje se stvara kult kneza Lazara, kosovskog mučenika, a zatim i njegovih saboraca. Više puta bila je rušena i paljena pri čemu nije stradala sama crkva, već utvrđenje i manastirske zgrade. Crkva je teško stradala 1686/7. godine, kada je pobijen i veći broj ravaničkih monaha.

Maketa Ravanice iz 1705. godine. Rad Nikole Nedeljkovića iz Ciprovca. Muzej SPC, Beograd. Izložba povodom 800 godina SPC (2019).
Istorija na freskama
Po svojim arhitektonskim i likovnim obeležjima ravanička crkva predstavlja početak moravske škole. Crkva predstavlja originalno arhitektonsko rešenje nastalo spajanjem svetogorske tradicije trolisne osnove i modela upisanog krsta sa pet kupola, odomaćenog u vreme kralja Milutina. Trolisna osnova je postala uzor u daljem razvoju prostorne koncepcije hramova. Crkva je zidana naizmeničnim redovima kamena i opeke, ukrašena je keramoplastičnim dekorativnim elementima i bogatom reljefnom plastikom.
Do danas su sačuvane tri kule i deo severnog bedema, ali je za potrebe odbrane manastira podignutog u dolini sigurno bilo neophodno veliko i jako utvrđenje. U starim izvorima se pominje da je manastirska utvrda imala sedam pirgova, dok je jedan putopisac 1568. godine video svega četiri očuvane kule. U prvoj polovini 19. veka, 1829. godine, je unutar manastirskog kompleksa još uvek postojala velika trpezarija iz srednjeg veka, ali nje danas više nema.


Ovaj ženski pravoslavni manastir se nalazi u podnožju Kučajskih planina, pored sela Senja kod Ćuprije. Manastir pripada Eparhiji braničevskoj Srpske pravoslavne crkve (SPC).
Na Vidovdan, sećamo se trenutka kada je knez Lazar sa svojim vojnicima primio svetu tajnu pričesti u Crkvi Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana, poznatoj kao Lazarica, koju je podigao kao pridvornu crkvu u znak zahvalnosti Gospodu koji je njemu i kneginji Milici uslišio molitve da dobiju sina, naslednika krune.
Na današnji praznik podsećamo se na herojsku žrtvu Svetog kneza Lazara u Kosovskom boju 1389. godine. Vidovdan se obeležava uz pomen svim postradalima koji su dali svoje živote za slobodu našeg naroda, kao i na izuzetnu duhovnu snagu i veru koje su očuvale srpski identitet kroz vekove.
Venčanje u crkvi Lazarica, svetinji iz doba kneza Lazara u kojoj se vojska pričestila pred polazak u boj na Kosovu, oživelo je tradiciju srednjovekovne Srbije, donoseći nezaboravno iskustvo mladencima i njihovim gostima.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Iako danas nosi ime Svetog Stefana, veruje se da je prvobitno bila posvećena Presvetoj Bogorodici.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Maramice ostaju na ovom mestu sedam dana, a zatim se zakopavaju i muka večno ostaje u zemlji.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Vladika Atanasije otkriva zbog čega se, kada dođe do ovakvog susreta praznika, ceo bogoslužbeni poredak prilagođava Vaskrsu.
U Patrijaršiji SPC potpisan je Memorandum o osnivanju Univerziteta koji će spojiti teološke studije sa medicinom, pravom, umetnošću i tehničkim naukama, dok je patrijarh srpski poručio da obrazovanje mora da oblikuje i čoveka, a ne samo stručnjaka.
Svaka duša koja se udaljila od istine jeste rana na telu Crkve.