ZA OVU CRKVICU JE MALO KO ČUO, A VERUJE SE DA ISCELJUJE BOLESNU DECU! Jedna je od najstarijih u Srbiji, zaštićeno je kulturno dobro, a nema je ni na jednoj turističkoj mapi! (FOTO)
Iako danas nosi ime Svetog Stefana, veruje se da je prvobitno bila posvećena Presvetoj Bogorodici.
U srcu juga Srbije, u tihom i pomalo zaboravljenom selu Glošinac, nalazi se svetinja o kojoj se vekovima šapuće - Latinska crkva Svetog Stefana.
Ova mala, skromna crkvica, gotovo skrivena od pogleda šire javnosti, nosi sa sobom priču dugu više od hiljadu i po godina, ali i verovanja koja i danas privlače vernike u potrazi za utehom i isceljenjem.
Prema predanju i istorijskim pretpostavkama, crkva je podignuta još u četvrtom veku, što je svrstava među najstarije hrišćanske svetinje na prostoru Srbije.
Smatra se da je građena od ostataka antičkog grada Ad Herculem, koji se nalazio u blizini današnjeg Niša, čime ova građevina predstavlja jedinstven spoj antičke i ranohrišćanske tradicije.
Iako danas nosi ime Svetog Stefana, veruje se da je prvobitno bila posvećena Presvetoj Bogorodici.
Wikipedia Miljan Simonović
Kamen koji vernici stružu
Ono po čemu je ova crkva posebno poznata nisu samo njene godine i istorijska vrednost, već duboko ukorenjena narodna verovanja. Meštani, ali i oni koji su čuli za ovu svetinju, prenose s kolena na koleno priče o njenoj čudotvornoj moći. Posebno je rasprostranjeno verovanje da prolazak kroz uski otvor na crkvi donosi zdravlje, naročito bolesnoj deci.
Običaj nalaže da vernik, ili roditelj sa detetom, tri puta prođe kroz taj otvor, potom zatvori vrata crkve i okrene se prilikom napuštanja svetinje.
Postoji i drugo verovanje, možda još neobičnije. Naime, pojedini vernici veruju da struganje kamena sa crkve, uz njegovo mešanje sa svetom vodom, može doprineti izlečenju.
Wikipedia Miljan Simonović
Otvor kroz koji bolesni prolaze
Iako Crkva ne podstiče ovakve običaje, oni i dalje opstaju kao deo narodnog predanja i svedoče o snažnoj potrebi čoveka da u veri pronađe spas.
Iako je proglašena za kulturno dobro i zaštićena kao spomenik kulture, ova čudotvorna crkva retko se pominje u turističkim vodičima ili javnim pričama o srpskoj duhovnoj baštini.
Snaga i moć Boga ne ogleda se samo u veličini sveta koji je stvorio, već i u tome što svakom čoveku daje priliku za novi početak - bez obzira na prošlost.
U trenucima kada pritisnu muke, ljudi se prirodno okreću veri, ali se neretko javi dilema – da li se obratiti određenom svecu ili je dovoljna molitva upućena Bogu.
Učenje jednog od najvećih svetitelja pravoslavlja usmerava pažnju na to da se upravo kroz različitosti gradi punoća ljudskih odnosa i razumevanja među ljudima.
Mark Linč kritikovao je američku spoljnopolitičku pasivnost, najavljujući zakonodavne i ekonomske mere prema Turskoj dok ne dođe do promene statusa Aja Sofije.
Među kandidatima je i mestobljustitelj prestola, dok jedan od ranije pominjanih arhijereja nije ušao u završni krug. Postupak se nastavlja pred nadležnim telom koje donosi konačnu odluku.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Bez miksera, bez čekanja i bez raskoši, ovaj recept čuva duh porodičnih okupljanja i dana kada crkveni kalendar dopušta da se radost podeli i kroz desert koji nije postan.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Crkva svetog Marka u Užicu otkriva slojeve prošlosti - od izgubljene brvnare i burnih istorijskih preokreta, do neobičnog zvonika, vrednih ikona i živog liturgijskog života koji traje bez prekida.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Opsežna analiza višedecenijskih istraživanja otkriva složene uzroke razlika u religioznosti i pokazuje kako društveni položaj, psihološki obrasci i istorijske okolnosti oblikuju odnos prema veri, čak i tamo gde su uloge strogo podeljene