Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Srpsko-ruski hram u Banjaluci, iako nadahnut tradicionalnim ruskim sakralnim graditeljstvom, nije njegova replika, već savremeno tumačenje tog arhitektonskog nasleđa. Odlikuju ga prepoznatljivi elementi poput pet kupola i lukovičastih završetaka, koji nedvosmisleno upućuju na rusku crkvenu arhitektonsku tradiciju.
Simbol koji prevazilazi arhitekturu
- Ovaj hram nije samo verski objekat, već i simbol zajedničkog identiteta, istorijskog pamćenja i kulturne povezanosti srpskog i ruskog naroda – rekao je Oleg Soldat, profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.
Gostujući u Jutarnjem programu RTRS-a, Soldat je naglasio da poslednja carska porodica Romanov, kojoj je hram u Banjaluci i posvećen, zauzima posebno mesto u istoriji Rusije, ali i u kolektivnom pamćenju pravoslavnog sveta. Njihova vladavina, koja je trajala više od tri veka, okončana je tragično – ubistvom cara Nikolaja Drugog i članova njegove porodice, čime je završen čitav jedan period ruske imperijalne monarhije.
Prema njegovom mišljenju, značaj Romanovih ne završava se unutar granica Rusije.
- Poštovanje prema poslednjem ruskom caru posebno je izraženo među Srbima, gde se ponekad govori i o svojevrsnom ‘epicentru’ tog kulta. To se često dovodi u vezu sa odlukom Rusije da stane u odbranu Srbije nakon događaja uoči Prvog svetskog rata, što je ostavilo dubok istorijski i emotivni trag. Dugotrajne veze srpskog i ruskog naroda, prema pojedinim tumačenjima, sežu još do srednjeg veka. Osmanska vlast na Balkanu ih je oslabila, ali nisu prekinute, one su nastavljene kroz diplomatiju, kulturu i religiju - dodao je Soldat.
Grad, prostor i linija koja deli mišljenja
Prema objašnjenju arhitekte Marka Bilbije, sam objekat je zamišljen kao simbol trajne povezanosti srpskog i ruskog naroda. Upravo iz tog razloga odabran je arhitektonski izraz koji se najlakše prepoznaje kao „ruski“.
Izgradnja hrama u gustoj urbanoj strukturi izazvala je polemike među građanima, posebno zbog njegove pozicije između stambenih zgrada. Struka, međutim, ističe da takvo rešenje nije neuobičajeno, jer su verski objekti kroz istoriju često bili organski deo gradskog tkiva – bilo na trgovima ili u okviru stambenih celina, kaže Bilbija.
Wikimedia/IstPrav
Pored srpsko-ruskog hrama, na trgu u naselju Aleja centar će se graditi i srpsko-ruski kulturni centar, a ovim verskim i kulturnim kompleksom na površini od 6.500 kvadratnih metara upravljaće Eparhija banjalučka
- Primeri iz sveta, poput Hrama Hrista Spasitelja u Moskvi ili savremenih pravoslavnih centara u evropskim metropolama, pokazuju da sakralna arhitektura prevazilazi svoju funkcionalnu ulogu. Ona istovremeno odražava političke, kulturne i identitetske slojeve vremena u kojem nastaje - navodi arhitekta.
Kako objašnjava, regulacionim planom Banjaluke, donetim pre oko dve decenije, na toj lokaciji bio je predviđen trg sa hramom.
- Danas taj prostor, jedan od najvećih u gradu, dodatno naglašava monumentalnost objekta, ali istovremeno otvara i pitanja njegovog odnosa prema neposrednom okruženju. Crkve nisu neutralni objekti – one nose snažnu vizuelnu i simboličku prisutnost, zbog čega zahtevaju pažljivo planiranje prostora oko sebe. Upravo taj odnos tradicije i savremenog urbanizma ostaje jedna od ključnih tema rasprava - ističe Bilbija.
Sagovornici su se na kraju saglasili da se ovaj hram ne može posmatrati samo kao građevina, već kao mesto susreta istorije, kulture i identiteta, ali i kao simbol trajnih veza i zajedničkog nasleđa srpskog i ruskog naroda.
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Dvanaestogodišnji dečak iz Donje Kamenice kod Zvornika danas se poštuje kao Sveti novomučenik Slobodan Donjokamenički, a njegovo ime ostalo je simbol nevinog stradanja i vere.
U besedi za ponedeljak 9. sedmice po Duhovima, veliki srpski duhovnik govori o veri kao najčvršćem osloncu duše, koja se ne čuva bekstvom od iskušenja, već kroz stradanja postaje čvršća i snažnija u zajednici sa Hristom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog apostola Akilu po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti velikomučenik i iscelitelj Pantelejmon. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Klimenta Ohridskog, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Ava Justin Popović je na Saboru Svetog arhangela Gavrila 1965. godine govorio o snazi molitve i pozvao vernike da u trenucima pada i velikih nevolja prizovu pomoć nebeskih zaštitnika.
Jedan od Sedamdesetorice apostola zajedno sa suprugom Priskilom širio je Jevanđelje, pomagao u osnivanju prvih hrišćanskih zajednica i ostao upamćen kao mučenik koji je do kraja ostao veran Hristu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Reči poglavara Srpske pravoslavne crkve o praštanju, mržnji, narodu i Božiću pretvorile su svečanu akademiju u Banjaluci u trenutak ozbiljnog preispitivanja i retko viđene sabranosti.
Dvanaestogodišnji dečak iz Donje Kamenice kod Zvornika danas se poštuje kao Sveti novomučenik Slobodan Donjokamenički, a njegovo ime ostalo je simbol nevinog stradanja i vere.
Potomci Srba stradalih u ustaškom zločinu predložili obnovu Hrama Svetog Spasa, srušenog 1942. godine, i izgradnju Crkve Spasa na krvi na Mrakovici, kao trajnog pomena kozaračkim mučenicima.
Srednjovekovni rukopis Srpske pravoslavne crkve, koji se više od šest vekova koristi u liturgiji, našao se u središtu spora nakon odluke Komisije BiH da ga proglasi državnom baštinom.
Zbog izgradnje Hidroelektrane „Mratinje“ svetinja iz 16. veka morala je da bude rastavljena i preneta na novu lokaciju, zajedno sa dragocenim freskama, riznicom i svedočanstvima o srpskoj duhovnoj baštini.
Samozvani „arhiepiskop“ Nikola Džufka pokušava da prisvoji crkvu u Rakitnici, dok stručnjaci upozoravaju da istorijski tragovi potvrđuju njenu vezu sa vremenom kneza Lazara i srpskim nasleđem.
Sagrađen tamo gde se planinska reka gubi pod zemljom, a stena postaje zid crkve, manastir Crna Reka čuva mošti Svetog Petra Koriškog i jedinstveno nasleđe srpskog pećinskog monaštva.
Meštani ovog sela veruju u čudotvorne moći ove crkve, tvrdeći da mnogi posetioci, zahvaljujući veri, ubrzo dobiju potomstvo ili dožive poboljšanje u životu.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
Na praznik Svetog arhangela Gavrila, episkop bački pozvao je vernike na očuvanje crkvenog jedinstva, poručivši da se Hristos i Crkva ne mogu prilagođavati ljudskim merilima.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.