Dragulj srednjovekovne Srbije i čuvar duhovnosti, zadužbina despota Stefana Lazarevića, nije samo svedok bogate istorije već i živi hram vere koji nadahnjuje sve koji ga posete.
Manastir Manasija je srednjovekovni srpski manastir okružen šumom i tišinom. Nalazi se u okolini Despotovca. Kompleks je zaštićen velikim zidovima koji su služili za odbranu, i koji su povezani sa 11 kula od kojih je najpoznatija Despotova kula. Manasija je od najlepših manastira u Srbiji i jedan od onih koji će svi uvek prepoznati kada ga vide na fotografiji. Prepostavlja se da je gradnja manastira počela 1407. godine, a zidanje je trajalo oko deset godina. U vreme kada je sagrađen ovo je bio muški manastir, ali od 1954. godine manastir Manasija postaje ženski manastir, na čijem je čelu igumanija.
Manastir je stradao već sredinom 15. veka. Obnova je započela 1806. i tokom 19. veka u Manasiji su izvedeni prvi konzervatorski radovi u Srbiji.
Wikipedia
Manastir Manasija
Od starih manastirskih zdanja, pored crkve i trpezarije, sačuvan je i obnovljen samo „mali” konak desno od ulaza u portu, na čijem se spratu danas nalazi kapela posvećena Svetom Krstu.
Manastir Manasija je zadužbina despota Stefana Lazarevića. Iako je trebala da bude i njegova grobna crkva, nakon smrti despot Stefan je sahranjen u manastiru Koporinu, njegovoj drugoj zadužbini. Još uvek je aktuelna diskusija da li se sada njegovi posmrtni ostaci nalaze u Manasiji ili Koporinu.
Resavu štiti 11 kula
Manastir štiti 11 kula osmatračnica, a najveća je Despotova kula. Pored visine, u odnosu na ostale kule ističe se posebno ukrašenim arkadama i prozorima. U ovu Donžon kulu nije dozvoljen ulaz. Dozvoljeno je popeti se stepenicama koje vode do samog ulaza u kulu, sa kojeg se pruža lep pogled na unutrašnjost kompleksa.
Ulaskom u samo srce ovog fascinantnog srednjovekovnog utvrđenja, dolazi se do crkve posvećene Svetoj Trojici. Na freskama unutar crkve posebno su značajne scene Hristovih čuda i Uspenja Bogorodice. Najbolje očuvanu građevinu prvobitnog manastirskog kompleksa predstavlja manastirska trpezarija i konak. Kapacitet je bio između 250 i 300 osoba.
Printscreen/Youtube
Despot Stefan Lazarević na freski
Stefanova zadužbina je u srednjovekovnoj Srbiji postala centar za prepisivanje knjiga, koja je u narodu poznata kao Resavska škola. Kreirana je sa ciljem da se izvrši ispravka, usled mnogih prevođenja i netačnih prepisivanja tekstova crkvene književnosti i da se učini temeljna izmena dotadašnjeg pravopisa. U manastiru se i danas čuva bogata biblioteka i arhiv.
Resavskoj prepisivačkoj školi svesrdno je pomagao despot Stefan i sam jedan od najnadarenijih srednjovekovnih srpskih pisaca. Njegovo delo „Slovo ljubve“ (reč o ljubavi) vrsno je pesničko delo prepoznatljivo po neposrednosti kazivanja i iskazivanju osećanja.
Veliki duhovnik sa Svete Gore podseća da slabost nije kraj borbe, već prilika za pokajanje i povratak Bogu, jer posle pada najopasnije je izgubiti nadu.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, pozivajući se na dokumenta iz 2012. godine, tvrdi da Temeljni ugovor nije odstupio od stava blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na obalama Bistrice vekovima opstaje kompleks u kojem se prepliću tragovi Svetog Save, srpskih patrijaraha, srednjovekovnih vladara i manje poznatih priča ispisanih u kamenu, freskama i obnovama kroz različite epohe.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Umesto cveća, porodica je pozvala ljude da darove usmere Koledžu "Sveti Sava" u Sidneju, a odaziv zajednice doneo je 130.000 australijskih dolara za opremanje školskog hrama i memorijalno obeležje u Petrino ime.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.