Dragulj srednjovekovne Srbije i čuvar duhovnosti, zadužbina despota Stefana Lazarevića, nije samo svedok bogate istorije već i živi hram vere koji nadahnjuje sve koji ga posete.
Manastir Manasija je srednjovekovni srpski manastir okružen šumom i tišinom. Nalazi se u okolini Despotovca. Kompleks je zaštićen velikim zidovima koji su služili za odbranu, i koji su povezani sa 11 kula od kojih je najpoznatija Despotova kula. Manasija je od najlepših manastira u Srbiji i jedan od onih koji će svi uvek prepoznati kada ga vide na fotografiji. Prepostavlja se da je gradnja manastira počela 1407. godine, a zidanje je trajalo oko deset godina. U vreme kada je sagrađen ovo je bio muški manastir, ali od 1954. godine manastir Manasija postaje ženski manastir, na čijem je čelu igumanija.
Manastir je stradao već sredinom 15. veka. Obnova je započela 1806. i tokom 19. veka u Manasiji su izvedeni prvi konzervatorski radovi u Srbiji.
Wikipedia
Manastir Manasija
Od starih manastirskih zdanja, pored crkve i trpezarije, sačuvan je i obnovljen samo „mali” konak desno od ulaza u portu, na čijem se spratu danas nalazi kapela posvećena Svetom Krstu.
Manastir Manasija je zadužbina despota Stefana Lazarevića. Iako je trebala da bude i njegova grobna crkva, nakon smrti despot Stefan je sahranjen u manastiru Koporinu, njegovoj drugoj zadužbini. Još uvek je aktuelna diskusija da li se sada njegovi posmrtni ostaci nalaze u Manasiji ili Koporinu.
Resavu štiti 11 kula
Manastir štiti 11 kula osmatračnica, a najveća je Despotova kula. Pored visine, u odnosu na ostale kule ističe se posebno ukrašenim arkadama i prozorima. U ovu Donžon kulu nije dozvoljen ulaz. Dozvoljeno je popeti se stepenicama koje vode do samog ulaza u kulu, sa kojeg se pruža lep pogled na unutrašnjost kompleksa.
Ulaskom u samo srce ovog fascinantnog srednjovekovnog utvrđenja, dolazi se do crkve posvećene Svetoj Trojici. Na freskama unutar crkve posebno su značajne scene Hristovih čuda i Uspenja Bogorodice. Najbolje očuvanu građevinu prvobitnog manastirskog kompleksa predstavlja manastirska trpezarija i konak. Kapacitet je bio između 250 i 300 osoba.
Printscreen/Youtube
Despot Stefan Lazarević na freski
Stefanova zadužbina je u srednjovekovnoj Srbiji postala centar za prepisivanje knjiga, koja je u narodu poznata kao Resavska škola. Kreirana je sa ciljem da se izvrši ispravka, usled mnogih prevođenja i netačnih prepisivanja tekstova crkvene književnosti i da se učini temeljna izmena dotadašnjeg pravopisa. U manastiru se i danas čuva bogata biblioteka i arhiv.
Resavskoj prepisivačkoj školi svesrdno je pomagao despot Stefan i sam jedan od najnadarenijih srednjovekovnih srpskih pisaca. Njegovo delo „Slovo ljubve“ (reč o ljubavi) vrsno je pesničko delo prepoznatljivo po neposrednosti kazivanja i iskazivanju osećanja.
Ajeti iz sure Et-Tegabun upozoravaju da imetak i porodica nisu samo dar, već i odgovornost pred Bogom, te da se prava vrednost čoveka meri spremnošću na darežljivost, strahopoštovanje i poverenje u Božiju pravdu.
Svetejši u Al-Magtasu prima dar koji će zlatnim slovima ostati upisan u istoriji SPC, istovremeno jačajući međureligijski dijalog i očuvanje svetih hrišćanskih tragova.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Nakon zemljotresa, ratova i sistematskog uništavanja, završna faza građevinskih radova na hramovima Svetog Spiridona, Svetog Nikole i parohijskog doma u Petrinji budi nadu pravoslavnih vernika u ovom kraju.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
U najvećoj medicinskoj ustanovi u zemlji proslavljena je krsna slava, a priča o hramu koji je preživeo rat, zaborav i preobražaj u mrtvačnicu otkriva koliko je ovo mesto važno za bolesnike, lekare i grad.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.