Dragulj srednjovekovne Srbije i čuvar duhovnosti, zadužbina despota Stefana Lazarevića, nije samo svedok bogate istorije već i živi hram vere koji nadahnjuje sve koji ga posete.
Manastir Manasija je srednjovekovni srpski manastir okružen šumom i tišinom. Nalazi se u okolini Despotovca. Kompleks je zaštićen velikim zidovima koji su služili za odbranu, i koji su povezani sa 11 kula od kojih je najpoznatija Despotova kula. Manasija je od najlepših manastira u Srbiji i jedan od onih koji će svi uvek prepoznati kada ga vide na fotografiji. Prepostavlja se da je gradnja manastira počela 1407. godine, a zidanje je trajalo oko deset godina. U vreme kada je sagrađen ovo je bio muški manastir, ali od 1954. godine manastir Manasija postaje ženski manastir, na čijem je čelu igumanija.
Manastir je stradao već sredinom 15. veka. Obnova je započela 1806. i tokom 19. veka u Manasiji su izvedeni prvi konzervatorski radovi u Srbiji.
Wikipedia
Manastir Manasija
Od starih manastirskih zdanja, pored crkve i trpezarije, sačuvan je i obnovljen samo „mali” konak desno od ulaza u portu, na čijem se spratu danas nalazi kapela posvećena Svetom Krstu.
Manastir Manasija je zadužbina despota Stefana Lazarevića. Iako je trebala da bude i njegova grobna crkva, nakon smrti despot Stefan je sahranjen u manastiru Koporinu, njegovoj drugoj zadužbini. Još uvek je aktuelna diskusija da li se sada njegovi posmrtni ostaci nalaze u Manasiji ili Koporinu.
Resavu štiti 11 kula
Manastir štiti 11 kula osmatračnica, a najveća je Despotova kula. Pored visine, u odnosu na ostale kule ističe se posebno ukrašenim arkadama i prozorima. U ovu Donžon kulu nije dozvoljen ulaz. Dozvoljeno je popeti se stepenicama koje vode do samog ulaza u kulu, sa kojeg se pruža lep pogled na unutrašnjost kompleksa.
Ulaskom u samo srce ovog fascinantnog srednjovekovnog utvrđenja, dolazi se do crkve posvećene Svetoj Trojici. Na freskama unutar crkve posebno su značajne scene Hristovih čuda i Uspenja Bogorodice. Najbolje očuvanu građevinu prvobitnog manastirskog kompleksa predstavlja manastirska trpezarija i konak. Kapacitet je bio između 250 i 300 osoba.
Printscreen/Youtube
Despot Stefan Lazarević na freski
Stefanova zadužbina je u srednjovekovnoj Srbiji postala centar za prepisivanje knjiga, koja je u narodu poznata kao Resavska škola. Kreirana je sa ciljem da se izvrši ispravka, usled mnogih prevođenja i netačnih prepisivanja tekstova crkvene književnosti i da se učini temeljna izmena dotadašnjeg pravopisa. U manastiru se i danas čuva bogata biblioteka i arhiv.
Resavskoj prepisivačkoj školi svesrdno je pomagao despot Stefan i sam jedan od najnadarenijih srednjovekovnih srpskih pisaca. Njegovo delo „Slovo ljubve“ (reč o ljubavi) vrsno je pesničko delo prepoznatljivo po neposrednosti kazivanja i iskazivanju osećanja.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Episkop Jerotej je u svom pozdravnom slovu zahvalio arhijerejima, sveštenstvu, sestrinstvu manastira, gostima i vernom narodu na radosti evharistijskog sabranja, a prazničnu besedu "proizneo" je vladika Heruvim.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".