Printskrin: YoutubeIguman Rafailo Boljević, odnos crkve prema tetoviranju
Iguman Manastira Podmaine kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način.
Tokom istorije, tetovaže su imale različite funkcije. U antičkom svetu, one su služile kao oznaka vlasništva, dok su u paganskim kulturama predstavljale sredstvo za povezivanje s duhovima i božanstvima. Crteži na telu su bili načini da se prizovu određeni duhovi kojima su se ljudi klanjali.
Međutim, hrišćanska crkva odbacuje tetoviranje zbog njegovog povezanosti s paganskim verovanjima. Naime, u paganskom svetu glavni smisao tetoviranja bilo je opštenje s duhovima, paganskim božanstvima, a u hrišćanstvu, najprostije rečeno, u paganski bogovi izjednačeni sa demonima.
Smatra se da tetovaže omogućavaju komunikaciju s nečistim duhovima, što je suprotno istinskom obožavanju Boga. Zbog svog kultnog i magijskog karaktera, tetovaže se doživljavaju kao ostatak paganizma i kao nešto što nije u skladu s hrišćanskim učenjima i zato ih i ne prihavata.
Stari zavet zapoveda Izraelcima: “Za mrtvacem ne režite tela svojega, niti stavljajte tetoviran znak na sebe. Ja sam Gospod” (Treća Mojsijeva 19:28). Tako da i ako vernici danas nisu više pod zakonom Starog zaveta, (Rimljani 10:4; Galatima 3:23-25; Efescima 2:15), činjenica da postoji zapovest protiv tetoviranja treba da nas natera da se zamislimo.
Iako Novi zavet ne kaže ništa o tome da li vernik može ili ne može da se tetovira, teolog Vuk Jovanović svojevremeno je za jednu televiziju rekao da bi svaki vernik ipak trebalo da se posavetuje sa sveštenikom šta u ovom slučaju uraditi.
Printskrin: Youtube
Vuk Jovanović
- Tetovaže nisu u tradiciji našeg naroda. U Starom zavetu bilo je zabranjeno tetoviranje zato što je na Biliskom istoku tetoviranje bilo povezano sa idolopoklonstvom. Tetovirana se imena bogova, amajlija... To je danas trend, a najveći je problem što su te tetovaže obično u suprotnostima sa porukama koje crkva šalje. Ovde se stvara dobar prostor za lični odnos vernika sa sveštenikom, da se potrađi savet od njega - kaže Vuk Jovanović.
Međutim, iguman Rafailo Boljević kaže da su tetovaže, u hrišćanskom smislu, klasična provokacija satane.
- Što se tiče tetovaža, te pošasti ovoga vremena, tog mesarskog obeležavanja, kao grla što se obeležavaju na farmama, to je potreba za ovaploćenim Bogom, ali kako... Tetovaža je potreba za dodirom, pečetom, ali da bude i na telu, istina objavljena na jednom niskom, opasnom nivou. Ali, iz svih tih tih potencijala koji nisu pravilno iskorišćeni, đavo gradi svoje trendove - kaže on i nastavlja:
- Tetoviranje je manifestacija tih najdubljih potreba, da postanemo ovaploćeni sa Bogom koji je postao čovek. I umesto da iznutra osveštavamo hram svetim vrlinama koje preko uma i volje, i koja i na same kosti i telo ostavlja pečat...
On kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način..
- Čovek je takvo biće, teži ga Bogu, ali odvojen od crkve i otrovanan krvlju satanskom i grehom, on tu potrebu ne može da suzbije, ali je na pogrešan način ispoljava. I zato se sve veće površine tela nalaze pod tetovažama. Ono što je nedopustivo jeste da hrišćanin bude istetoviran. Oni koji se budu tetovirali ima da se stide na Dan svetog suda pred svojim svetim precima, mučenicima. I ta tetovaža, ako ne bude očišćena makar iznutra pokajanjem, biće pečat srama na Dan strašnog i drugog dolaska Gospodnjeg. Posebno ako se radi o slikama svetitelja, Bodorodice i gospoda Isusa Hrista. To je klasična satanska provokacija. Da ne govorimo o torosatanističkim simbolima - kaže on i nastavlja:
- Nema potrebe za tetovažama, kršten si, miromazan, zapečaćen duhom svetim, nevedljivi pečatom duha svetom... Tako krv duha Božjeg ulazi u tvoju krv i telo Božije ulazi u tvoje, i liturgijskim životom se sjedinjuješ sa Bogom. Neka um bude u vrlini, o kakvim tetovažama mi govorimo. Neka um bude u vrlini, neka bude blagodatna tetovaža srca, kao svetom Ignjatiju Bogonošcu što je bila. Lako je leći i tetovirati telo, on sad tebi tetovira sliku Hrista, onom drugom će posle tebe đavola... Poenta je da umnom molitvom ispišemo i istetoviramo ime Hristovo na pločama srca. To je ime koji će i našem imenu dati neprolaznu slavu.
Način na koji živimo je naš izbor, a Bog samo želi da se slede njegove zapovesti, koje su na dobrobit svih. Neposlušnost, s druge strane, može dovesti i do tragičnih posledica.
Sveti Teofan Zatvornik za današnji dan, četrnaesti utorak po Pedesetnici, ističe značaj duhovnog uzdizanja, koristeći metaforu rasta pšenice. Kao što pšenica klija i raste neprimetno, tako se i duhovni razvoj svakog čoveka odvija kroz Božiju blagodat, često bez naše svesti o tome.
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi 14. srede po Pedesetnici ukazuje na to kako su Božji sledbenici, suočeni s "olujom na moru", simbol svakog čoveka u borbi sa životnim izazovima. Iako se Gospod čini nepomičnim i statičnim, jasno stavlja do znanja da je uvek prisutan, prateći sve šta se dešava. On reaguje samo kada su ljudski napori nedovoljni, čime se osigurava da se Njegov plan ostvari.
Ono što je čini specifičnom u odnosu na ostale pravoslavne hramove u Srbiji je njen tlocrt. Građena je u stilu romanske arhitekture u obliku rotonde. Ostale crkve u Srbiji imaju kvadratnu osnovu, jedino ona ima kružnu i to je čini izuzetnom.
U besedi za sredu 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički upozorava da će nestati zemlja i dela na njoj, ali ne i odgovornost čoveka pred Bogom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete apostole Silu, Siluana, Kriskenta, Epeneta i Andronika po starom, dok se po novom kalendaru obeležavaju Sveti mučenici Fotije i Anikita Nikomidijski i drugi s njima. Katolička crkva obeležava spomendan Blaženog pape Inocenta XI, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Zbog izgradnje Hidroelektrane „Mratinje“ svetinja iz 16. veka morala je da bude rastavljena i preneta na novu lokaciju, zajedno sa dragocenim freskama, riznicom i svedočanstvima o srpskoj duhovnoj baštini.
Samozvani „arhiepiskop“ Nikola Džufka pokušava da prisvoji crkvu u Rakitnici, dok stručnjaci upozoravaju da istorijski tragovi potvrđuju njenu vezu sa vremenom kneza Lazara i srpskim nasleđem.
Sagrađen tamo gde se planinska reka gubi pod zemljom, a stena postaje zid crkve, manastir Crna Reka čuva mošti Svetog Petra Koriškog i jedinstveno nasleđe srpskog pećinskog monaštva.
Porodica Maraš prošlog leta došla je u manastir sa željom da dobije dete, a nekoliko nedelja kasnije Milena je saznala da je trudna. Dečaku su dali ime po Svetom Jakovu Tumanskom, a danas su ga doveli da primi Svetu tajnu krštenja.
Kada Pavle i Lenka pronađu neobičnu kutiju sa krstom i krenu za tragovima koje je ostavila njihova tetka Snežana, otkriće da se najveće blago ne krije u kutiji, već u srcu čoveka.
Šestorica osumnjičenih uhapšena su zbog incidenta u manastiru Svetog Jakova, dok hrišćanski predstavnici upozoravaju na sve učestalije nasilje nad vernicima i svetinjama u Jerusalimu.
U razgovoru sa Džoni Ernst i predstavnicima Ambasade SAD u Prištini otvorena su najosetljivija pitanja položaja Crkve i vernog naroda, od zaštite Visokih Dečana i uloge KFOR-a do pritisaka, hapšenja i sve dubljeg nepoverenja.
Crkva upozorila da incident nije slučajan i zatražila hitnu reakciju nadležnih, ali vernike pozvala da ostanu mirni, dostojanstveni i nepokolebljivi u veri: "Nećemo na mržnju odgovarati mržnjom".
U besedi za utorak 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o vremenu koje je čoveku još ostavljeno za pokajanje, upozoravajući da će nastupiti dan koji neće biti prilika za promenu, već za konačni sud.