Printskrin: YoutubeIguman Rafailo Boljević, odnos crkve prema tetoviranju
Iguman Manastira Podmaine kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način.
Tokom istorije, tetovaže su imale različite funkcije. U antičkom svetu, one su služile kao oznaka vlasništva, dok su u paganskim kulturama predstavljale sredstvo za povezivanje s duhovima i božanstvima. Crteži na telu su bili načini da se prizovu određeni duhovi kojima su se ljudi klanjali.
Međutim, hrišćanska crkva odbacuje tetoviranje zbog njegovog povezanosti s paganskim verovanjima. Naime, u paganskom svetu glavni smisao tetoviranja bilo je opštenje s duhovima, paganskim božanstvima, a u hrišćanstvu, najprostije rečeno, u paganski bogovi izjednačeni sa demonima.
Smatra se da tetovaže omogućavaju komunikaciju s nečistim duhovima, što je suprotno istinskom obožavanju Boga. Zbog svog kultnog i magijskog karaktera, tetovaže se doživljavaju kao ostatak paganizma i kao nešto što nije u skladu s hrišćanskim učenjima i zato ih i ne prihavata.
Stari zavet zapoveda Izraelcima: “Za mrtvacem ne režite tela svojega, niti stavljajte tetoviran znak na sebe. Ja sam Gospod” (Treća Mojsijeva 19:28). Tako da i ako vernici danas nisu više pod zakonom Starog zaveta, (Rimljani 10:4; Galatima 3:23-25; Efescima 2:15), činjenica da postoji zapovest protiv tetoviranja treba da nas natera da se zamislimo.
Iako Novi zavet ne kaže ništa o tome da li vernik može ili ne može da se tetovira, teolog Vuk Jovanović svojevremeno je za jednu televiziju rekao da bi svaki vernik ipak trebalo da se posavetuje sa sveštenikom šta u ovom slučaju uraditi.
Printskrin: Youtube
Vuk Jovanović
- Tetovaže nisu u tradiciji našeg naroda. U Starom zavetu bilo je zabranjeno tetoviranje zato što je na Biliskom istoku tetoviranje bilo povezano sa idolopoklonstvom. Tetovirana se imena bogova, amajlija... To je danas trend, a najveći je problem što su te tetovaže obično u suprotnostima sa porukama koje crkva šalje. Ovde se stvara dobar prostor za lični odnos vernika sa sveštenikom, da se potrađi savet od njega - kaže Vuk Jovanović.
Međutim, iguman Rafailo Boljević kaže da su tetovaže, u hrišćanskom smislu, klasična provokacija satane.
- Što se tiče tetovaža, te pošasti ovoga vremena, tog mesarskog obeležavanja, kao grla što se obeležavaju na farmama, to je potreba za ovaploćenim Bogom, ali kako... Tetovaža je potreba za dodirom, pečetom, ali da bude i na telu, istina objavljena na jednom niskom, opasnom nivou. Ali, iz svih tih tih potencijala koji nisu pravilno iskorišćeni, đavo gradi svoje trendove - kaže on i nastavlja:
- Tetoviranje je manifestacija tih najdubljih potreba, da postanemo ovaploćeni sa Bogom koji je postao čovek. I umesto da iznutra osveštavamo hram svetim vrlinama koje preko uma i volje, i koja i na same kosti i telo ostavlja pečat...
On kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način..
- Čovek je takvo biće, teži ga Bogu, ali odvojen od crkve i otrovanan krvlju satanskom i grehom, on tu potrebu ne može da suzbije, ali je na pogrešan način ispoljava. I zato se sve veće površine tela nalaze pod tetovažama. Ono što je nedopustivo jeste da hrišćanin bude istetoviran. Oni koji se budu tetovirali ima da se stide na Dan svetog suda pred svojim svetim precima, mučenicima. I ta tetovaža, ako ne bude očišćena makar iznutra pokajanjem, biće pečat srama na Dan strašnog i drugog dolaska Gospodnjeg. Posebno ako se radi o slikama svetitelja, Bodorodice i gospoda Isusa Hrista. To je klasična satanska provokacija. Da ne govorimo o torosatanističkim simbolima - kaže on i nastavlja:
- Nema potrebe za tetovažama, kršten si, miromazan, zapečaćen duhom svetim, nevedljivi pečatom duha svetom... Tako krv duha Božjeg ulazi u tvoju krv i telo Božije ulazi u tvoje, i liturgijskim životom se sjedinjuješ sa Bogom. Neka um bude u vrlini, o kakvim tetovažama mi govorimo. Neka um bude u vrlini, neka bude blagodatna tetovaža srca, kao svetom Ignjatiju Bogonošcu što je bila. Lako je leći i tetovirati telo, on sad tebi tetovira sliku Hrista, onom drugom će posle tebe đavola... Poenta je da umnom molitvom ispišemo i istetoviramo ime Hristovo na pločama srca. To je ime koji će i našem imenu dati neprolaznu slavu.
Način na koji živimo je naš izbor, a Bog samo želi da se slede njegove zapovesti, koje su na dobrobit svih. Neposlušnost, s druge strane, može dovesti i do tragičnih posledica.
Sveti Teofan Zatvornik za današnji dan, četrnaesti utorak po Pedesetnici, ističe značaj duhovnog uzdizanja, koristeći metaforu rasta pšenice. Kao što pšenica klija i raste neprimetno, tako se i duhovni razvoj svakog čoveka odvija kroz Božiju blagodat, često bez naše svesti o tome.
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi 14. srede po Pedesetnici ukazuje na to kako su Božji sledbenici, suočeni s "olujom na moru", simbol svakog čoveka u borbi sa životnim izazovima. Iako se Gospod čini nepomičnim i statičnim, jasno stavlja do znanja da je uvek prisutan, prateći sve šta se dešava. On reaguje samo kada su ljudski napori nedovoljni, čime se osigurava da se Njegov plan ostvari.
Ono što je čini specifičnom u odnosu na ostale pravoslavne hramove u Srbiji je njen tlocrt. Građena je u stilu romanske arhitekture u obliku rotonde. Ostale crkve u Srbiji imaju kvadratnu osnovu, jedino ona ima kružnu i to je čini izuzetnom.
Naizgled obični svećnjaci sa dve i tri sveće nose poruku staru vekovima — kroz njih se otkriva tajna Hristovih priroda i Svete Trojice, ali i snaga vere koja osvetljava dušu.
Reči iz sure Gafir (ajeti 14–17) podsećaju da iskrena molitva ne poznaje ljudske sudove, da je Božiji autoritet iznad svega i da će Sudnji dan ogoliti svaku istinu.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Nakon teksta objavljenog u „Vijestima”, Mitropolija je javno demantovala navode i ukazala na pogrešno tumačenje izjava sveštenika i — kako ističu — „sračunate neistine” koje se o Crkvi plasiraju.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Na samo 130 kilometara od Skoplja, sestre manastira Svetog Georgija čuvaju zanat koji se prenosi šapatom – njihove rukotvorine nose najviši poglavari pravoslavnih crkava.
Novi igumen manastira Svete Katarine na Sinaju, arhimandrit Simeon, javno se izvinjava vernicima i obećava jedinstvo, duhovnu obnovu i vernost vekovnoj pravoslavnoj tradiciji.
Nesvakidašnji freskopis Vladimira Skerlića, koji je spojio pravoslavnu tradiciju sa motivima afričkog podneblja, izazvao je talas komentara i oduševljenja među vernicima i na društvenim mrežama.
Na liturgiji i svepravoslavnom molebanu, vernici iz cele zemlje i Balkana sabrali su se da mole za mir, zaštitu napaćenog naroda i blagoslov svojih porodica, stvarajući prizor koji očarava i duhovno i vizuelno.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“