Printskrin: YoutubeIguman Rafailo Boljević, odnos crkve prema tetoviranju
Iguman Manastira Podmaine kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način.
Tokom istorije, tetovaže su imale različite funkcije. U antičkom svetu, one su služile kao oznaka vlasništva, dok su u paganskim kulturama predstavljale sredstvo za povezivanje s duhovima i božanstvima. Crteži na telu su bili načini da se prizovu određeni duhovi kojima su se ljudi klanjali.
Međutim, hrišćanska crkva odbacuje tetoviranje zbog njegovog povezanosti s paganskim verovanjima. Naime, u paganskom svetu glavni smisao tetoviranja bilo je opštenje s duhovima, paganskim božanstvima, a u hrišćanstvu, najprostije rečeno, u paganski bogovi izjednačeni sa demonima.
Smatra se da tetovaže omogućavaju komunikaciju s nečistim duhovima, što je suprotno istinskom obožavanju Boga. Zbog svog kultnog i magijskog karaktera, tetovaže se doživljavaju kao ostatak paganizma i kao nešto što nije u skladu s hrišćanskim učenjima i zato ih i ne prihavata.
Stari zavet zapoveda Izraelcima: “Za mrtvacem ne režite tela svojega, niti stavljajte tetoviran znak na sebe. Ja sam Gospod” (Treća Mojsijeva 19:28). Tako da i ako vernici danas nisu više pod zakonom Starog zaveta, (Rimljani 10:4; Galatima 3:23-25; Efescima 2:15), činjenica da postoji zapovest protiv tetoviranja treba da nas natera da se zamislimo.
Iako Novi zavet ne kaže ništa o tome da li vernik može ili ne može da se tetovira, teolog Vuk Jovanović svojevremeno je za jednu televiziju rekao da bi svaki vernik ipak trebalo da se posavetuje sa sveštenikom šta u ovom slučaju uraditi.
Printskrin: Youtube
Vuk Jovanović
- Tetovaže nisu u tradiciji našeg naroda. U Starom zavetu bilo je zabranjeno tetoviranje zato što je na Biliskom istoku tetoviranje bilo povezano sa idolopoklonstvom. Tetovirana se imena bogova, amajlija... To je danas trend, a najveći je problem što su te tetovaže obično u suprotnostima sa porukama koje crkva šalje. Ovde se stvara dobar prostor za lični odnos vernika sa sveštenikom, da se potrađi savet od njega - kaže Vuk Jovanović.
Međutim, iguman Rafailo Boljević kaže da su tetovaže, u hrišćanskom smislu, klasična provokacija satane.
- Što se tiče tetovaža, te pošasti ovoga vremena, tog mesarskog obeležavanja, kao grla što se obeležavaju na farmama, to je potreba za ovaploćenim Bogom, ali kako... Tetovaža je potreba za dodirom, pečetom, ali da bude i na telu, istina objavljena na jednom niskom, opasnom nivou. Ali, iz svih tih tih potencijala koji nisu pravilno iskorišćeni, đavo gradi svoje trendove - kaže on i nastavlja:
- Tetoviranje je manifestacija tih najdubljih potreba, da postanemo ovaploćeni sa Bogom koji je postao čovek. I umesto da iznutra osveštavamo hram svetim vrlinama koje preko uma i volje, i koja i na same kosti i telo ostavlja pečat...
On kaže da tetoviranje zapravo potiče iz potrebe da telo uzme učešće u večnim božanskim energijama, ali da to ljudi manifestuju na pogrešan način..
- Čovek je takvo biće, teži ga Bogu, ali odvojen od crkve i otrovanan krvlju satanskom i grehom, on tu potrebu ne može da suzbije, ali je na pogrešan način ispoljava. I zato se sve veće površine tela nalaze pod tetovažama. Ono što je nedopustivo jeste da hrišćanin bude istetoviran. Oni koji se budu tetovirali ima da se stide na Dan svetog suda pred svojim svetim precima, mučenicima. I ta tetovaža, ako ne bude očišćena makar iznutra pokajanjem, biće pečat srama na Dan strašnog i drugog dolaska Gospodnjeg. Posebno ako se radi o slikama svetitelja, Bodorodice i gospoda Isusa Hrista. To je klasična satanska provokacija. Da ne govorimo o torosatanističkim simbolima - kaže on i nastavlja:
- Nema potrebe za tetovažama, kršten si, miromazan, zapečaćen duhom svetim, nevedljivi pečatom duha svetom... Tako krv duha Božjeg ulazi u tvoju krv i telo Božije ulazi u tvoje, i liturgijskim životom se sjedinjuješ sa Bogom. Neka um bude u vrlini, o kakvim tetovažama mi govorimo. Neka um bude u vrlini, neka bude blagodatna tetovaža srca, kao svetom Ignjatiju Bogonošcu što je bila. Lako je leći i tetovirati telo, on sad tebi tetovira sliku Hrista, onom drugom će posle tebe đavola... Poenta je da umnom molitvom ispišemo i istetoviramo ime Hristovo na pločama srca. To je ime koji će i našem imenu dati neprolaznu slavu.
Način na koji živimo je naš izbor, a Bog samo želi da se slede njegove zapovesti, koje su na dobrobit svih. Neposlušnost, s druge strane, može dovesti i do tragičnih posledica.
Sveti Teofan Zatvornik za današnji dan, četrnaesti utorak po Pedesetnici, ističe značaj duhovnog uzdizanja, koristeći metaforu rasta pšenice. Kao što pšenica klija i raste neprimetno, tako se i duhovni razvoj svakog čoveka odvija kroz Božiju blagodat, često bez naše svesti o tome.
Sveti Teofan Zatvornik u svojoj knjizi 14. srede po Pedesetnici ukazuje na to kako su Božji sledbenici, suočeni s "olujom na moru", simbol svakog čoveka u borbi sa životnim izazovima. Iako se Gospod čini nepomičnim i statičnim, jasno stavlja do znanja da je uvek prisutan, prateći sve šta se dešava. On reaguje samo kada su ljudski napori nedovoljni, čime se osigurava da se Njegov plan ostvari.
Ono što je čini specifičnom u odnosu na ostale pravoslavne hramove u Srbiji je njen tlocrt. Građena je u stilu romanske arhitekture u obliku rotonde. Ostale crkve u Srbiji imaju kvadratnu osnovu, jedino ona ima kružnu i to je čini izuzetnom.
Kada su jevrejske starešine saznale za vaskrsenje Hristovo, počeli su da potplaćuje vojnike da pronose lažnu vest da Hristos nije vaskrsao, ali Longin na to nije želeo da pristine.
U porti Crkve Svetog Dimitrija sada stoji bronzana skulptura mitropolita Amfilohija — visoka 2,3 metra, sa krstom i episkopskom patericom u rukama. Delo vajara Zorana Ivanovića.
U manastiru posvećenom Prepodobnoj mati Paraskevi, liturgiju je služio episkop Nikon, nekadašnji sabrat ove svetinje, a praznična radost nastavljena je u duhu zajedništva i blagodarnosti.
Četrdesti dan mora biti na 40. dan, jer, ukolko duša ode u pakao, na nama je velika obaveza da je do drugog Hristovog dolaska isčupamo iz ada, objasnio je otac Stefan.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Usamljeni hram kod sela Edelevo u Rusiji, za koji se kaže da do njega stižu samo oni kojima vera pokaže put, zbunjuje naučnike, inspiriše vernike i privlači avanturiste iz celog sveta.
Na ostrvcetu od svega 100 kvadratnih metara, svetinja Svetog Andreja Prvozvanog očarava posetioce bajkovitim prizorom i duhovnim mirom, postajući nezaobilazna destinacija za vernike i turiste.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Uz svetlost sveća i miris tamjana, verni narod se okuplja da prinese darove, osvešta slavske kolače i pokloni se moštima najpoštovanije svetiteljke u srpskom narodu.
U besedi o pravednicima čije telo postaje svedočanstvo neba, Sveti Nikolaj Ohridski I Žički otkriva tajnu Božje sile - da ni pepeo ne može sakriti ono što je Gospod odabrao da vaskrsne.